Obitelj Raizner

 

Transkripcija prezimena, postojbina i rodonačelnik obitelji

Hrvatska loza obitelji Raizner porijeklom je iz Bavarske, za što postoje podaci u knjizi "Povijest barona Reisner", koja daje prve genealoške podatke o obitelji počevši od Reisnera koji se doselio u München između 1463. i 1482. godine.

 

Rodonačelnik hrvatske grane je Andreas (1674.—1741.). Njegov istoimeni sin Andreas (1721-1804) došao je u Vojnu krajinu točnije u Verhovce kao časnik na početku vladavine carice Marije Terezije. Prethodno je živio u Allgäu na tromeđi Bavarske Švicarske i Austrije. Kao nagradu za ratne zasluge dobio je mirnije mjesto u Hrvatskoj. Po nekim podacima bio je plemić. Jedna grana Raiznera, rođaka Adreasovih već je nosila titulu baruna i bila je nastanjena u Sjeveroistočnoj Italiji. Jedan član te obitelji zvao se Givny. Portreti njega i njegove supruge čuva Aleksander Raisner. Vojnu karijeru je završio u činu dopukovnika. Umro je u Karlovcu, a za njega "Krigsarhiv nr. 343" navodi da se to prezime piše kao Reisner, Raiszner i Raizner.

 

Plemićka i barunska povelja

 

Rodoslovlje nastavlja drugi sin rodonačelnika Andreaisa i Elisabethe Josephus Raizner (1712.-1774.) i supruga mu Sussana Maria Medunić. Josephus je graničarski kapetan, a kasnije poreznik Severinske županije. Oni imaju sina Bernarda Stephanusa (1754.-1817.) i kćer Juliannu (1746). Bernard je bio pravni zastupnik siromaha - advocatus pauperum.

 

Bernardu kralj Leopold II. dodjeljuje plemstvo i barunat u Pressburgu 18.11. 1790. (Hrvatski državni arhiv-obitelj Raizner; 4 kutije).

 

Bernard barun Raizner došao je u slobodni kraljevski grad Zagreb 1791. godine i bio je primljen u Hrvatski sabor iste godine kao Raizner Coata – Litteratus catholicus sa svojom vrlo vrijednom suprugom Annom Marijom Schrott.

 

Iste godine Hrvatski sabor potvrđuje plemićki list – litterae armales Bernardu Raizneru i njegovim sinovima Vajhardu u Franji Ksaveru (Bojničić, 1896).

 

Godine 1797. Bernard se s obitelji nastanjuje u Zagrebu na brdu Gradec-Grič. Tu je kućevlasnik jednokatnice u sredini sjeverne strane Markovog trga broj 4. U ovoj palači se danas nalazi Ustavni sud. Iste godine kupuje Bernard i kuću u Basarićekovoj 24. Kao vijećnik u Saboru bio je vrlo cijenjen. Godine 1806. izabran je u posebni odbor za doček novog bana Ignacija Gjulaja kao Perillustrissimus dominus Bernadus Raizner. Godine 1812. biran je za blagajnika Zagrebačke županije te člana Gradskog vijeća.

 

Treća stranica plemićke i barunske povelje

 

Bernard i Anna Maria imali su četiri sina Weicharda, (bio je župnik u Šestinama što je zabilježeno na zidu kod oltara blizu sakristije) Franju Ksavera, Josipa i Ivana Nepomuka te kći Ceciliju.

 

Genealogija obitelji

Rodoslovlje nastavlja Ivan Nepomuk barun Raizner (1792.-1866.). Rođen je u Zagrebu. Godine 1824. postavljen je od Hrvatskog sabora za predsjednika Sudbenog stola Križevačke i Zagrebačke županije te računovođa actuaris commesseriaticus. Nakon dugogodišnje sudačke karijere postaje savjetnik Banskog stola 1848. godine.

 

Dana 14. svibnja 1848. ban Josip grof Jelačić uputio mu je poziv da sudjeluje kao član sjednici Banskog vijeća.

 

Vjenčao se s Antoniom pl. Tomić Trešćenskom (1801.-1884. ) posljednjom iz svoga roda i postao vlasnik dobara Treščeno-Traščerovac, Vivodina i vlastelin dobra Grdun, koje su Tomići godine 1807 dobili kraljevskom donacijom nakon izumrle Treščenske grane obitelji Jelačić, koja je ta dobra na isti način naslijedila godine 1747., kada je izumrla obitelj baruna Vojkovića.

 

Bio je vrijedan vlastelin, saborski vijećnik, a s ponosom hrvatski rodoljub Ilirskog pokreta te vrlo veliki prijatelj hrvatske knjige. Poznat je i kao donator. On je osnivatelj vrela "Jamnice" 1828. , pa je po njemu i stari i mladi stanovnici Jamnice i okolice nazivaju taj izvor "Ivanovo vrelo".

 

Godine 1837. postao je počasni patricij grada Rijeke – patrizi consiglieri *

 

Na dobru Grdum supruga Ivana Nepomuka Antonia bila je u cijelom onom kraju na glasu radi svoje velike darežljivosti. Bila je kumom bezbroj seljačke djece u Grdunu . U tom kraju naveliko se pričalo o dobročiniteljici koja je bogato darivala svoju kumčad. Njihova djeca su Ljudevit i Cornelia (1825.-1898., udata za Matheasa Chernowskya i imali su sina Dragutina Czernovsky ).

 

Ljudevit barun Raizner je rođen u Zagrebu 21. veljače 1824. Školovao se u Zagrebu i u Theresianumu u Beču. Bio je nadasve marljiv, svestran i odličan učenik. Akademiju – pravne i političke nauke položio je s odličnim uspjehom 1843. Odvjetnički ispit je položio 1846. također s odličnim uspjehom. Odmah zatim stupio je i javnu službu Hrvatskog sabora. Postao je bilježnik Banskog stola 1843. Dana 9. svibnja 1848 imenovan je eraktorom zagrebačkog komiteta Županije zagrebačke po odluci bana Josipa grofa Jelačića. Zatim je 1851. prvo povjerenik komiteta povjerenstva u Varaždinu, te iza toga i u Zagrebu. Nakon sedam godina imenovan je predstojnikom kotara Osijek i pridruženim članom Radnog suda. Godine 1971. postavljen je za kotarskog suca u Karlovcu. Nakon godinu dana, pročelnik je Bjelovarskog povjerenstva, a 1973. podžupan Zagrebačke županije. Za vrijeme banovanja Ivana Mažuranića austrougarski car ga je imenovao za župana Bjelovarske županije. Službenu zakletvu položio je 21. ožujka 1875. Kao veliki župan radio je na gospodarskom i kulturnom unapređenju županije. Dao je sagraditi vodovod i kanalizaciju. Nakon dvije godina rada imenovan je velikim županom Modruško-riječke županije 1878. Tu se bavio unapređenjem gospodarskih prilika i pošumljavanjem krša. U Rijeci je ostao do 16. lipnja 1886., kada je dodijeljen Banskom stolu. Godine 1889. na vlastiti zahtjev otišao je u mirovinu. Bio je jedan od najboljih velikih župana, kojem su bili priznati odlični radni učinci. Istaknuo se i na podizanju razine pučkog školstva i otvaranju novih školskih učiona. Za sve te zasluge 1865. odlikovan je vitezom reda Franje Josipa I. Primio je i puno drugih priznanja. Bio je ugledni građanin, posjednik i vlastelin dobra Grdun. Dao je urediti nanovo cijelo dobro, te je u svom gostoljubivom domu rado prikupljao svoje znance, štovatelje i prijatelje – poznate građane tadašnje kraljevine Hrvatske. Bio je veliki domoljub i vizionar, što dokazuje i njegov znakoviti govor kojega je, kao saborski vijećnik održao u Hrvatskom saboru na sjednici 21. prosinca 1891. raspravljajući o mogućem ustrojstvu nove države:

 

"... ili bi se ustrojila ta velika jugoslavenska država, u kojoj bi kraljevina naša isčezavala, pa i toj državi lijepa hvala. Ja volim ostati Hrvat u Hrvatskoj !"

 

Politiku koja bi težila takvom rješenju, Ljudevit je nazivao "politikom čustva, koja je doista lijepa, oduševljuje mladost i pripravlja popularitet". Upozoravao je još " takova politika nikada jošte dobrim plodom urodila nije, dapače naprotiv pogibelju i propašću". Razumljivo da se sa takovom izjašnjavanjem u Hrvatskom saboru ban Ivan Mažuranić mogao u njega pouzdati. Posvetio je cijeli život svom hrvatskom narodu i neumorno radio u korist domovine, koju je vidio u Europi izvan bilo kakve tvorevine Jugoslavije, te točno previdio što će se dogoditi s Hrvatskim kraljevstvom. Umro je 10 srpnja 1902 . Na pogrebu su mu bili mnogi odličnici tadašnjeg vremena na čelu s banom Khuen grof Hedervaryem...

 

Bio je oženjen za Mariju Hölzl. Imali su četiri sina: Ljudevita II (1850.-1942. ) , Milana (1851.-1917), Aleksandera- Šandora (1856.-1916.) i Ivana Nepomuka II. (1865.-1945.).

 

Brojni članovi obitelji Raizner u vrtu kuće u Jurjevskoj 11 u Zagrebu

 

Ljudevit II. bio je oženjen Marijom Koch (1853- ?). Bio je saborski vijećnik i septemvir. Imao je prvi automobil u Zagrebu. Drugog je imao Budicky. Kako je Budickom trebala reklama zato se vodi on kao da je imao prvi imao auto u Zagrebu. Raizner je bio osnivač i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog kraljevskog automobilističkog kluba. Vrlo je rano otišao u mirovinu i preselio se u Maribor. Prvi je osnovao u Mariboru Crveni križ.

 

Ljudevit II. za volanom

 

Ivan II. bio je oženjen za Josipu Kodulin ( 1866. - ? ). Imali su tri sina Ljudevita III. (1890. - ?), Vladimira (1894. - ?) i Dragutina (1904.-1958.) te kćer Marijanu (1898.- 1920.)

 

Obitelj Ivana Nepomuka II. Stoje kćer Marijana i sinovi Ljudevit III. i Vladimir, sjedi supruga Josipa Kodulin, Ivan Nepomuk II. te najmlađi sin Dragutin.

 

Ivan Nepomuk II. bio je kraljevski kotarski pristav, susjed Antuna Gustava Matoša s kojim se dopisivao. Pred kraj života u mirovini bio je sudski tumač za njemački jezik. Nažalost je podijelio sudbinu mnogih hrvatskih plemića koji su tragično skončali s novodošlim "oslobođenjem" 1945. godine. Dočekao ga je u Splitu. Iako u osamdesetoj godini "osloboditelji" su mu odredili batinanje do smrti, a potom i grob bez oznake.

 

Dragutin (1904.-1958.) bio je recepcioner u hotelu "Esplanade" nakon što se uspio vratiti iz zloglasne Legije stranaca. Oženjen je bio prvo Olgom Gavrilović, s kojom ima jednog sina, ali koji ne nosi ime Raizner. Druga supruga je Nevenka Bartuš (1906.-1981.). i njihov sin Ljudevit-Tomislav i njegov sin Goran nastavljaju rodoslovlje i tri stoljeća opstojnosti obitelji u Hrvatskoj

 

 

 

 

Aleksander Šandor bio je jedini mađaron u obitelji i zato si je uz pravo ime dodao i Šandor. Bio je oženjen Engleskinjom Hortense the Losen s njom je imao tri sina Arthura, Nikolu i Oskara (1892.-1963.) i kći Helenu. Bio je predstavnik mađarona Hrvatskog sabora u Budimpešti.

 

Arthur kao i otac i svi u toj grani Raizner imali su smisla za muziku. Bio je po struci apotekar ali i orguljaš, zborovođa i skladatelj crkvene glazbe.

 

Oskar nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja diplomira na Pravnom fakultetu u Zagrebu. nakon Prvog svjetskog rata napušta Zagreb, kao i braća i sestra i odlazi u Osijek na mjesto javnog tužioca. No ubrzo prelazi u advokate. Bio je vrlo aktivan u kulturnom i društvenom životu grada. Osnovao "Kulturno literarno društvo", pa "Muzealno društvo" i onda s osječkim glazbenicima iz kazališta i iz bivše vjne regimente K.u.K osnovao je Osječko filharmonijsko društvo odnosno orkestar. prvo vrijeme je sam svirao i dirigirao, ali s obzorom na svoju profesiju prepustio je to profesionalnim glazbenicima. Cijelog života bavio se organiziranjem muzičkog života u Osijeku. predsjednikom Filharmonijskog društva je bio do 1946. godine.

 

Bio je oženjen Nadom Truhelkom s kojom je imao sina Ljudevita III. (1933).

 

Rodoslovlje obitelji Raizner