Obitelj Celio-Cega

 

Porijeklo prezimena

Plemićka obitelj Celio Cega jedna je od najuglednijih i najbrojnijih patricijskih obitelji grada Trogira, kojoj spomen seže do u rani srednji vijek, a koja je opstala do današnjih dana. U arhivskim dokumentima od XIII. stoljeća pa nadalje, zabilježeni su u oblicima prezimena de Cega, Cegha, Celio, kasnije i Ciga ili Ziga, zatim Celio de Cega, da bi se konačno ustalio i do danas održao oblik Celio Cega. Ženidbenim su se vezama formirali i ogranci Celio Doroteo, Celio Tavileo, Celio Lodi i Celio Morte, no svi su ti ogranci tijekom vremena odumrli.

Postojbina obitelji

Obitelj je imala svoje posjede u granicama gradskog područja, a u srednjem vijeku i od kralja potvrđen posjed izvan gradskog područja (Radošić u zaleđu brda Kozjak). Posjed je zahvaljujući njihovom ugledu i utjecaju kasnije i pripojen gradskom području Trogira.

 


Trogir. Južna gradska vrata, stara Gradska loža i kula Vitturi - jedini djelomični ostaci srednjovjekovnih građevina

 

Genealogija obitelji i potvrde plemstva

Članovi tog roda ostavili su osobiti trag u povijesti grada Trogira tijekom XIII., XIV., i početka XV. stoljeća, u povijesno turbulentnim vremenima borbi za prevlast nad Dalmacijom između sve jačeg pritiska Mletačke republike i postupnog slabljenja utjecaja ugarsko-hrvatskih kraljeva. Cege su bili pristaše ugarsko-hrvatskih kraljeva.

 

Već od samih početaka pisanih tragova u povijesti Trogira, članovi toga roda su u vrhu vladajuće strukture grada: kao članovi Velikog vijeća, suci, odvjetnici i rektori; kao kapetani, gubernatori ili zapovjednici vojnih postrojbi; kao poslanici kraljevima, Mletačkoj republici, knezovima i okolnim gradovima; te kao predstavnici klera, biskupi, svećenici, redovnici.

 

O izvornoj odnosno prvoj potvrdi plemstva tog patricijskog roda ne postoje pisani tragovi, ali postoje kasnije potvrde; 1322. godine od strane mletačkog dužda (kao članovima Velikog vijeća); 1350. godine od strane ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinskog (potvrda posjeda Radošić); 1397. godine od ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda (vezano uz pravo nasljeđa Radošića Pelegrini Cega); 1420. godine od strane mletačkog dužda (kao članovima Velikog vijeća); 1823. godine od strane austrijskog cara i hrvatskog kralja Franje I.

 

Grb obitelji

Štit je plave boje na kojem je uspravljeni zlatni lav okrenut udesno u koraku na vrhu troglavog brijega, u izazovnoj pozi ispruženih šapa. Štit je zarotiran za 45o u smjeru kazaljke na satu.

 

Ukras je desno okrenuta zatvorena turnirska viteška kaciga sa zlatnom krunom na kojoj je desno okrenut zlatni uspravljeni lav.

 

Pokrivač kacige je plavozlatan.

 

Biografski podaci o nekim članovima obitelji

Od značajnijih osoba roda ističu se:

 

Dujam Desin: poslanik trogirske komune u Rabu (1250.g.), gradski sudac (1259., 1266., 1272.), opunomoćenik komune u pregovorima s biskupom Kolumbanom (1266. ), konzul grada Trogira (1269. i 1271.);

 

Juraj Desin : gradski sudac (1279.), konzul grada Trogira (1279.), jedan od izbornika budućih vijećnika trogirskog Velikog vijeća (1284.);

 

Desa Dujmov, Stjepan Dujmov i Petar Dujmov: članovi su trogirskog Velikog vijeća (1284.). Petar Dujmov se spominje i kao odvjetnik, te u ispravi o pomirenju između trogirskog biskupa i općine (1305.);

 

Matej Zorić/Jurjev: upravlja gradom (do 1317.) kao »kapetan puka», u vrijeme unutargradskih borbi ;

 

Ivan/Žuve Petrov: izabran za kapetana (1317.), a zatim za jednog od trojice konzula grada Trogira;

 

Petraka Stjepanov: gradski sudac, te član Velikog vijeća koje je (1322.) položilo zakletvu vjernosti Mletačkoj Republici, kada je po prvi put preuzimala vlast u gradu Trogiru; isti Petraka s ocem Stjepanomi stricem Petrom Dujmovim, ( 1338.) poslanik je grada Trogira bosanskim vojvodama Ostoji i Bogdanu Grdoševiću;

 

Dujam Stjepanov (1324.) zapovijeda četom od 200 pješaka, u pomoći knezu Nelipiću i knezovima Kurjakovićima, u borbi s bosanskim vojvodama;

 

Josip Stjepanov: gradski je sudac, jedan od sastavljača trogirskog statuta ( 1322), izaslanik rodbini preminulog Jurja II. Bribirskog (1330), poslanik u Veneciji (1338 i 1341), s bratom Petrakom poslanik u Bosni (1341), zastupnik kneza Mladina III. Bribirskog u sporu sa Splićanima (1348.). Godine 1348. u vrijeme kralja Ludovika, dobiva u posjed Radošić. Godine 1357. na čelu je trogirskog sudačkog kolegija. Iste 1357. godine dolazi do gradskih nemira potaknutih od strane pristaša mletačke vlasti, u kojima su Cege kao pristaše Anžuvinaca pretrpjeli velike štete. Imovina im je opljačkana, biskup hvarski Stjepan Mihojev (Mihovilov) Cega je teško ranjen, te su svi kao i njihove pristaše primorani na bijeg u Split. Pobuna je završila kraljevom intervencijom i povratkom Cega u Trogir, obeštećenjem i povratom cjelokupne imovine, te drastičnim kažnjavanjem pobunjenika;

 

Petar Josipov: poslanik je kraljici Jelisaveti (1360), a u pratnji je trogirskog biskupa Grisogona Dominisa na putu u Budim (1377). Godine 1386. prepustio je trogirskoj komuni jurisdikciju nad posjedom Radošić. Godine 1387. poslanik je kraljici Mariji, a te iste godine pogiba u Trogiru, u sukobu između pristaša bosanskog kralja i pristaša ugarskog dvora;

 

Cega Josipov, brat Petrov, poradi spomenute bune bježi s većom skupinom građana i plemića u Split, po povratku (1392) postaje rektor Trogira. Spominje se (1395) u dokumentu o zaključenju mira među zavađenim Trogiranima. Godine 1400. je sudac, te opunomoćenik Trogira (1401) u sklapanju mira sa Splitom;

 

Grubula, kćer Cege Josipovog, žena zadarskog plemića i kroničara Pavla Pavlovića, koji je 1386. bio neko vrijeme i trogirski knez;

 

Matija Petrov je poslanik kralju Žigmundu (1379) u Knin, nakon kraljevog poraza kod Nikopolja. Kao nasljednik Petra Josipovog na posjedu Radošić, ne imavši muškog odvjetka, od kralja Žigmunda dobiva privilegij prenošenja naslijeđenog posjeda na svoju kćer Pelegrinu.

 

Pelegrina Matijina udaje se (1407) za splitskog kneza Petra Jurjevića Vrbaskog, a poslije njegove smrti za trogirskog patricija Petra Ćipika (Cippico) godine 1419., s kojim je imala sina Koriolana, znamenitog humanista. Njezinom udajom, te na temelju privilegija primljenog od kralja Žigmunda, do tada posjed obitelji Cega, Radošić postaje posjedom obitelji Ćipiko;

 

Andrija Cegin, trogirski je poslanik kralju Žigmundu (1397 i 1409), bosanskom kralju Stjepanu Ostoji (1402), trogirski sudac (1412), rektor (1418), jedan od trojice kapetana izabranih za obranu Trogira od mogućeg mletačkog napada (1419). Nakon uspostave mletačke vlasti (1420), ponovno je izabran za gradskog suca i rektora;

 

Dujam Andrijin, rektor je Trogira (1419), vojni zapovjednik, kapetan (1420);

 

Petar Andrijin, u diplomatskim je misijama u Rimu (1442) i Veneciji (1465 i 1485.;

 

Andrija Petrov, bio je suprakomit trogirske galije (od 1493). 1487. god. dobiva dozvolu da sagradi obrambenu kulu na obalnom dijelu svojeg posjeda u Velom polju, dovršenu 1501. godine, o čemu i danas svjedoči natpis na kuli (kaštelu Cega) usred današnjeg Kaštel-Starog;

 

Braća Ivan i Ludovik Jakovljevi iz grane Celio Lodi, počinju 1548. gradnju kaštela (Kaštel Lodi, kasnije Papali, te konačno Nehaj) koji nije bio dovršen. Ivansudjeluje (1563. i 1564.) kao kapetan trogirske konjice u borbama s Turcima u okolici Trogira.

 

Ludovik Matejev iz grane Cega, kao kapetan (1577) zapovijeda «con la sua compagnia dei Crouatti» također u borbama s Turcima. Kao kapetan spominje se još i 1588. godine.

 

Hektor, isusovac, propovjednik i pisac, živi u Dubrovniku. Sudjeluje do potresa 1667.god. u gradnji dubrovačkog isusovačkog samostana;

 

Ivan (1739), Jakov (1740) i Frano (1762) iz grane Cega, obnašaju tijekom XVIII. stoljeća časničke vojne službe kao kapetani ili kao guvernaduri;

 

Jerolim i Jakov iz grane Cega, bili su (1788) među osnivačima i članovima Agrarnog društva ili Agrarne škole (Societa Georgica, Scuola agraria) trogirskih Kaštela, sa sjedištem u Kaštel-Lukšiću.

 

U novijoj povijesti kao zapažene osobe spominju se:

 

Lovro Celio Cega, pravnik, rođen 1826. godine u Kaštel-Starom, živio je i umro ( 1890.) u Zadru. Obnašao je dužnost ravnatelja Apelacijskog suda pokrajine Dalmacije u Zadru;

 

Vincenzo Celio Cega, svećenik i povijesni pisac, rođen 1827. i umro 1855. godine u Trogiru. Zaređen 1850., član trogirskog katedralnog kaptola s titulom opata Sv. Marte. Uredio kaptolsku knjižnicu. Napisao povijesne bilješke s kratkim podacima o gradu, katedrali i pedesetak crkava i kapelica u Trogiru i okolici, te sažete biografije znamenitih ljudi i kronologiju trogirskih biskupa (1850);

 

Jakov Celio Cega, liječnik i općinski načelnik, rođen u Kaštel-Starom 1834. i umro u Kaštel-Novom 1892. godine. Studij medicine završio je u Italiji u Paviji 1859., radio je kao općinski liječnik u Kaštel-Novom. Istaknuo se kao gorljivi pristaša narodnog pokreta u Dalmaciji, a u Kaštel-Novom je 1861. osnovao i Hrvatsku čitaonicu. Bio je obljubljen od puka te je do svoje smrti 1892. godine obavljao dužnost načelnika općine Kaštel-Novi;

 

Leonard Celio Cega, liječnik, rođen u Zadru 1876. i umro u Kaštel-Starom 1948. godine. Studij medicine završio u Beču, a kao liječnik službovao je u Imotskom, Malom Lošinju, Puli, Benkovcu, Obrovcu, Zadru i konačno u Kaštel-Starom. Istaknuo se svojim istraživanjima i izdanim uputama za sudsko medicinsko vještačenje, namijenjenim liječnicima i pravnicima. Pisao je članke o alkoholizmu, epidemiologiji i helioterapiji. Bio istaknuti pripadnik Narodne stranke.

 

Ivo Celio Cega, pravnik i državni dužnosnik, rođen u Zadru 1880. i umro u Zagrebu 1953. godine. Pravni studij je završio u Beču 1904. godine, a zatim je pristupio na odgovarajuću službu pri k. i k. Dalmatinskom namjesništvu u Zadru. Napredujući u službi 1914. godine je imenovan načelnikom grada Dubrovnika, gdje je dočekao kraj rata i austrougarske monarhije. Službovanje je završio u Splitu u rangu vladinog savjetnika Predsjedništva pokrajinske vlade za Dalmaciju, Kraljevine SHS. Kao uvjereni starčevićanac i pristaša Stranke prava, umirovljen je već 1928. godine. Djed članova HPZ Antona, Ivana i Miroslava

 

Lovro Celio Cega, diplomirani inženjer arhitekture, rođen je u Zadru 1909. godine. Osnovno i srednjoškolsko školovanje završio je u Splitu, studirao je elektrotehniku na pariškom sveučilištu, zatim arhitekturu na Tehničkom fakultetu sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao 1935. godine. Nakon završenog studija, zaposlio se pri Gradskoj upravi grada Zagreba, radeći na poslovima planiranja grada. Tijekom rata je bio zaposlen u Ravnateljstvu javnih radova NDH, u kojem je pri koncu rata postao i glavnim ravnateljem. Život je završio u nesretnim okolnostima tijekom blajburške tragedije 1945. godine. Bio je vatreni pristaša i član Stranke prava. Otac je članova HPZ Antona, Ivana i Miroslava Lovre I. Celio Cega.

 

Biografije članova Hrvatskog plemićkog zbora

Antun Celio Cega, povjesničar umjetnosti, kazališni redatelj i publicist, rođen je 1935. i umro 2003. godine u Zagrebu. Diplomirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1960. godine, a studirao je režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost, te magistrirao na Filozofskom fakultetu 1975. godine, radom o scenografiji u HNK u Zagrebu 1945.-67. Radio je kao srednjoškolski profesor u Zagrebu i Sisku, bio je ravnatelj Kazališta Titovi mornari u Splitu 1970.-73. Od 1974. godine pa do svoje smrti bio je stručni suradnik USIZ-a kulture grada Zagreba, odnosno Gradskog ureda za kulturu i šport. Jedan je od suosnivača i redatelja u Teatru klasike u Zagrebu, a režirao je u HNK-u u Splitu, Malom kazalištu Trešnjevka u Zagrebu, te u Teatru Žar-ptica u Zagrebu. Ističu mu se redateljske postave Corneilleova Le Cida, Goetheove Ifigenije na Tauridi, Schillerove Marije Stuart, te više Shakespeareovih djela. Pisao je brojne kazališne (operne) kritike, feljtone i kozerije. Napisao je (1976.) Don Juan je imao pravo (šaljive operne priče, Scenografija Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 1945.-67. ), te (1985.) Autor je dječjih igrokaza Torta od mjesečevih jagoda (1978.) i Luster koji pjeva (1980.). Dobitnik je Nagrade «22. lipnja», grada Siska (1969.). Oženjen Marijom Kovačić imao je kćer Sandru (1986) . Oženjen je zatim s Ksenijom Kos, te do svoje smrti s Tugomilom Bokulić. Bio je članom "Družbe braće hrvatskog zmaja", a članom HPZ postao je 1997. godine.

 

Ivan Celio Cega, diplomirani inženjer arhitekture, rođen 1941. godine u Zagrebu. Srednje školsko obrazovanje stekao je u Zagrebu, a zatim 1964. godine završio studij arhitekture na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Veći dio svog radnog vijeka proveo je kao arhitekt projektant, te rukovoditelj projektnog biroa u građevinskom poduzeću «Vladimir Gortan» u Zagrebu. Od 1990. godine pa do umirovljenja 2004. godine radi kao stručni savjetnik za investicije u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. Najveći dio svog života proveo je aktivnim sudjelovanjem u veslačkom športu. Kao športaš i natjecatelj, osvojio je na brojnim regatama veliki broj odličja, među kojima je osam osvojenih prvenstava države, a 1963. godine bio je i članom državne reprezentacije. Oženjen je od 1971. godine s Vojnom rođ. Vuko, i otac je sina Lovre Celio Cega rođenog 1971. godine. Član je HPZ-a od 1997. godine, te je bio potpredsjednik u dva mandata, a od 2005. je kancelar Plemićkog stola.

 

Miroslav Celio Cega, diplomirani inženjer građevinarstva, rođen u Zagrebu 1944. godine. 1973. godine je završio studije i diplomirao na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1973. godine radi u poduzeću za ceste – Zagreb, kao projektant objekata niskogradnje i građevinske infrastrukture, a zatim kao inženjer za nadzor, kontrolu i pripremu radova u Tehničkom sektoru. Od 1975. godine zapošljava se kao stručni suradnik Sekretarijata za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove Skupštine općine Centar, u Zagrebu. Od 1978. godine u Zavodu za izgradnju grada u Zagrebu djeluje kao referent KIP-a ( komunalne individualne potrošnje), kasnije kao koordinator za komunalne radne organizacije. Od 1991. godine, odnosno od početka Domovinskog rata, nakon reorganizacije službi, radi u Zavodu za organizaciju izgradnje grada Zagreba, kao stručni suradnik i koordinator izgradnje radova vodovoda i kanalizacije. Oženjen je od 1973. godine s Darinkom rođ. Gospodarić, i otac je sinova, Ivana rođenog 1974. godine i Matije rođenog 1976. godine. Član je HPZ-a od 1997. godine, a od 2005 i član Suda časti.

 


Prijem u članstvo HPZ-a 1997. trojice braće, Miroslava, Ivana i Antona. Povelju uručuje N. Cambj

 

Lovro II. Celio Cega, diplomirani ekonomist, rođen 1971. godine u Zagrebu. Sin je Ivana i Vojne. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Zagrebu, a 1996. godine je završio studije i diplomirao na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na smjeru Vanjske trgovine. 1997. godine završio je Eduka 6 – Management Facilities u Edukacijskom centru Zagrebačke banke d.d.. U Zagrebačkoj banci je radio u Sektoru Investicijskog bankarstva do 2000. godine, nakon čega postaje član Uprave Jadran-turista Rovinj d.d. 2001. godine osniva i vodi firmu Riviera hoteli & ljetovališta d.o. o, kao član Uprave. Godine 2003. osniva i vodi firmu Riviera turistički projekti d.o.o kao predsjednik Uprave. Godine 2006. prelazi u SN Holding d.d. gdje radi do danas. Svestrani je rekreativni športaš, aktivan u raznim športovima od kojih izdvajamo tenis, squash, skijanje, a posebno pasionirano voli jedrenje i ronjenje. Neoženjen je. Član je HPZ-a od 1998. godine.

 

Literatura

1. Andreis, M. (2006). Trogirsko plemstvo do kraja prve austrijske uprave u Dalmaciji (1805). Muzej grada Trogira. 361 str. Trogir.

2. Hrvatski biografski leksikon. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb

3. Privatna arhiva

 

 

Fani pl. Celio Cega: OBITELJ CELIO CEGA

Dopuna o obitelji Celio Cega uz tekst objavljen u Prilozima za zbornik plemićkih obitelji Hrvatskog plemićkog zbora, sv. II., Zagreb, 2007. Usp. Mladen Andreis, Trogirsko plemstvo do kraja prve austrijske uprave u Dalmaciji, Trogir, 2006. , 158.-169. Dopuna podataka o obitelji - usmeno priopćenje dr. sc. Mladena Andreisa, na čemu najljepše zahvaljujem.

 

Uvod

 

Budući da su istaknutiji članovi obitelji iz vremena srednjeg i ranog novog vijeka ranije opisani u ovom tekstu, ovdje ću spomenuti samo pojedince iz vremena 19. i 20. stoljeća koji su u izravnoj vezi s mojim ogrankom.

Rodoslovlje grane

 

Istaknutiji članovi obitelji grane

Ivan Celio Cega oženio je Margaretu Calvi Toletti te je ženidbom došao u posjed kuće u glavnoj Gradskoj ulici u kojoj su kasnije živjeli njegovi nasljednici, sin Duje i njegova obitelj, jer je stara obiteljska palača prodana krajem 19. stoljeća.


Matična knjiga rođenih za Ivana

 

Duje Celio Cega (Feldweibel – narednik) spominje se u Spomenici koju je dodjeljivala Austrija u znak zahvalnosti svojim vojnim dužnosnicima za sudjelovanje u ratnim operacijama u Bosni i Hercegovini 1878. Spomenica je dodijeljena 1906., vjerojatno posmrtno jer je on umro 1899. godine.


Spomenica Duje Celio Cega

 

Njegov sin Ivan kasnije se snašao i obogatio trgujući tekstilom. Ugledni je trogirski trgovac te član HSS. Neko je vrijeme obnašao dužnost gradonačelnika Trogira. Ivan je imao tri sina Matu, Duju i Iva. Nakon Drugoga svjetskog rata nacionalizacijom je izgubio veći dio imanja, a sin Duje nestao je kao student – domobran, po ulasku partizana u Zagreb. Ivo se školovao i ostao živjeti u Zagrebu gdje je zasnovao obitelj. Mate je završio trgovačku akademiju te radio cijeli život kao službenik. Vratio se nakon Drugog svjetskog rata u Trogir, oženio se i imao dvoje djece Iva i Fani. Sin Ivo završio je osnovno i gimnazijsko obrazovanje te diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Splitu. Radio je dugi niz godina u Brodogradilištu u Trogiru, potom u Splitu kod Daus-trucka te u gradskoj upravi Trogira. Član je HDZ-a. Oženio se i ima dvoje djece: Matka i Pelegrinu.

 

Kći Fani rođena je 6. siječnja 1959. u Trogiru. Diplomirala je 1982. na Filozofskom fakultetu u Zadru - Sveučilište u Splitu, grupu arheologija (A 1) i povijest (A 2). Magistrirala je 1994. na IUC-u u Dubrovniku, Sveučilište u Zagrebu, a doktorirala 2004. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1. studenoga 1982. u stalnom je radnom odnosu u Muzeju grada Trogira ( kustos, viši kustos, muzejska savjetnica; ravnateljica od 1993.). Od školske godine 2006./2007. povremeno predaje izborni predmet na Odsjeku za povijest FF u Splitu (naslovno nastavno zvanje višeg predavača, grana: nacionalna povijest). Također je vanjski znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu od 2008. godine.Znanstveno istražuje novovjekovnu povijest Dalmacije, društveni i privatni život, poglavito Trogira. Objavila je dvije knjige te više znanstvenih, stručnih i novinskih članaka. Aktivno je sudjelovala na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima. Od godine 1991. obnašala je dužnost tajnice Matice hrvatske Trogir, a od godine 1997. predsjednice. Članica je uredništva Ogranka.Članica je raznih strukovnih udruga: Književnog kruga iz Splita, Hrvatskog muzejskog društva. Majka je kćeri Ivane, diplomirane pravnice, koja živi u Zagrebu i radi kao odvjetnička vježbenica u Odvjetničkom uredu Sanje Vukina.

 

4. Literatura i izvori:

1. Andreis, M. (2006). Trogirsko plemstvo do kraja prve austrijske uprave u Dalmaciji (1805). Muzej grada Trogira. 361 str. Trogir.

2. Celio-Cega, I. (2007). Obitelj Celio-Cega, u: Durbešić, I. (ur.) Prilozi za zbornik Plemićkih obitelji HPZ. Hrvatski plemićki zbor, sv. 2. ; 15-28. Zagreb

3. Izvori:

  • Matične knjige
  • Trogirska katerdala,
  • Grad Trogir

4. Državni arhiv u Splitu.