Obitelj Maroja

Porijeklo prezimena

Plemićka porodica Maroja porijeklom je s otoka Brača. Samo prezime je po svom postanku patronimik nastao od raširenog imena Maro, Maroj i njegovog prirodnog sufiksa –oje čime dobivamo oblik Maroje, kao Rado –oje Radoje i druga slična prezimena koja su nastala na isti način. Prezime napisano u ispravama na latinskom jeziku, jednom od uredovnih jezika u Srednjem vijeku pa i kasnije, glasi jednostavno “de Maroi” (lat. ablativ) i prevedeno u tom obliku na hrvatski jezik doslovce glasi “od Maroja”. Prefiks “od” nije svojstven hrvatskom jeziku i stoga je prezime sačuvano jedino kao Maroja.

Potvrde plemstva

Maroje ili nekoć “de Maroi” spadaju u bračko izvorno plemstvo nastalo od nekadašnjih rodovsko-plemenskih starješina. O postanku plemstva na Braču od starih hrvatskih rodova svjedoči isprava od 23. listopada 1483. godine u kojoj su navedeni plemići (Nobiles cives Brachiae) izbornici povaljske opatije. U toj su ispravi plemići naznačeni imenom i prezimenom, a pojedini i rodovskom pripadnošću (ser Biloius Vesselcovich de genere Brasinich, ili ser Jacobus Cusmanich de genere Rupliaci, itd.). Od Maroja u tom se dokumentu spominje ser Stjepan “de Maroi” sin pok. Antuna Maroje nedvojbeni plemić bračkog vijeća. On je, to jest njegov otac Antun, za sada, prvi utvrđeni član obitelji u sačuvanim izvornim dokumentima.

Prava i povlastice bračkog plemićkog sloja bile su potvrđivane i priznavane više puta tijekom stoljeća. Za sada je najranija isprava u kojoj se spominju brački plemići (Nobiles de Bracia) ona koju je izdao hrvatski kralj Dmitar Zvonimir dana 12. ožujka 1077. kada istim plemićima dopušta slobodno trgovanje po čitavom Hrvatskom kraljevstvu.

Kralj Ludovik I. Anžuvinac također je za svoje vlasti nad Dalmacijom nakon Zadarskog mira 1358. do smrti 1382. potvrdio prava i povlastice bračkih plemića. Izvorna se isprava nije sačuvala već, se izričito spominje u povlastici koju je u istu svrhu izdao Bračanima Stjepan Tvrtko I., kralj bosanski, a tada i hrvatski, dana 22. srpnja 1390. godine prihvativši otok pod svoju vlast.

Nakon krunidbe u Zadru na kojoj bijahu i neki najugledniji brački plemići, Ladislav Napuljski izdaje 14. kolovoza 1403. godine povelju kojom bračkom plemstvu potvrđuje i priznaje sva prava i povlastice koje su uživali pod kraljevima Ludovikom I. i Stjepanom Tvrtkom I. Prelaskom pod vlast mletačkog dužda i nova je, sada mletačka vlast, priznala prava i privilegije bračkom plemstvu. Dužd Toma Mocenigo, dukalom od 22. listopada 1420. prihvatio je pod mletačku vlast otok Brač pod određenim uvjetima priznavši bračko plemićko vijeće.

Za mletačke je uprave terminacijom mletačkog sindika i providura Jerolima Marcella 6. studenoga 1488. godine priznato isključivo pravo Bračkoj općini da sama prima u vijeće nove plemiće. Mletačka je vlast, preko dužda Karla Contarena 6. i 18. rujna 1657. potvrdila staleška prava izvornog bračkog plemstva istodobno naloživši da se ima voditi knjiga plemića (Libro dei Nobili). Za prve austrijske vladavine Dalmacijom (1797.-1806.) preko guvernera Rajmunda grofa Thurna potvrđena su prava bračkog plemstva odlukama izdanim u Zadru 3. veljače i 11. veljače 1798.godine.

Heraldičko povjerenstvo Kraljevine Italije pokrenuvši postupak ispitivanja povijesne utemeljenosti bračkog plemstva još 1908. godine priznalo je plemstvo bračkog plemićkog vijeća 1910. godine i od tada su državljani Kraljevine Italije, koji su vjerodostojnim dokumentima dokazali pripadnost svojih obitelji plemstvu otoka, mogli isticati plemićke naslove u Kraljevini Italiji.

Iz povijesti obitelji

Obitelj Maroi nalazi se na popisu bračkih plemića kojima su mletački dužd i Senat 6. i 18. rujna 1657. potvrdili staleška prava. Još prije, u ispravi od 23. listopada 1483., gdje su popisane obitelji koje su imale patronsko pravo nad benediktinskom opatijom Sv. Ivana u Povljima (osnovana na prijelazu iz 9. na 10. stoljeće), nalazi se i obitelj Maroja, koja se spominje i kao obitelj utemeljitelja opatije. Za vrijeme postojanja na otoku Braču obitelj Maroja se ubrajala u sam vrh Bračke plemićke komune. To se može zaključiti iz obavljanja mnogobrojnih dužnosti u Komuni. Tako je od članova obitelji ser Stjepan pok. Antuna sudjelovao u izboru povaljskog opata godine 1483. On je i svjedok vjerodostojnosti prijepisa opatijskog inventara godine 1499. U izboru opata sudjeluje i njegov brat Rafael. Godine 1538. spominje se sudac Dominik Maroi. Jakov de Maroi i njegov brat Antun su godine 1579. potpisnici konvencije o patronatu nad povaljskom opatijom. Tada se navodi da su oni predstavnici jedine obitelji Maroi. Antun Maroi spominje se 1637. kao defenzor komune, a godine 1662. te 1663. bio je bokar Nerežišća. I Petar Maroi je godine 1637. izabran za sindika i defenzora komune. Isti taj Petar je godine 1657. bio kancelar bračke komune. Dužnost kancelara bila je najviša dužnost koju je mogao obavljati domaći plemić, a i to je bilo rijetko. Knez je uvijek, a i kancelar postavljan i dolazio iz Venecije. Godine 1647. Ivan Maroi, sin Petra, imenovan je za jednog od dva izvršioca oporuke gospodina Jerolima Dominisa. Ivan je bio zet pok. Jerolima jer je oženio njegovu kćer Franku. Petar Maroi (umro 1697.) pok. Ivana radio je u kancelariji korčulanskog kneza, da bi ga godine 1674. generalni providur Dalmacije i Albanije postavio za kancelara bračkog kneza. U isto vrijeme on je obavljao i dužnost javnog bilježnika. Sin Petra, Ivan, bio je godine 1731. plemićki sudac u Supetru. Drugi Petrov sin Juraj bio je godina 1721., 1729., 1738., 1741. i 1749. plemićki sudac Supetra, a godine 1738. i sindik. Godine 1750. isti je bio i mjernik (giusticier) Supetra. Godine 1731. Juraj je bio član Tajnog vijeća i sudac Bračke plemićke komune. Jurjev sin Mate je godine 1750. bio sudac, a godina 1757. i 1758. bokar Supetra i Humca Donjeg.

Najstariji pečatni otisak grba obitelji Maroi iz 1676. godine. Pečat sa obiteljskim grbom koristio je Petar Maroi , u to vrijeme javni bilježnik i kancelar bračkog kneza. Navedeni otisak nalazi se na mnogobrojnim javnobilježničkim dokumentima, koji se čuvaju među građom fonda Bračke komune u Državnom arhivu u Zadru.

Geslo obitelji je: SEMPER IDEM (Uvijek isto)

Obitelj Maroja u tom razdoblju dala je više svećenika, među kojima treba istaći don Petra Maroju koji se penjao na crkvenoj ljestvici: klerik 1664., godine 1678. nadarbenik crkve sv. Margarite u Nerežišću, te 1680. godine kanonik stolnog kaptola u Hvaru. U crkvenoj povjesnici otoka Brača zabilježen je i fra Josip Maroi, sin Jurja, prior augustinskog samostana u Pučišću. Prije ukidanja samostana godine 1791. vratio je svu samostansku imovinu župnoj crkvi u Pučišćima, a nakon ukidanja po nalogu viših crkvenih vlasti, otišao je u Mletke gdje je i umro.

Obitelj Maroja bila je u rodbinskim vezama s mnogim bračkim plemićkim obiteljima kao što su Gospodnetić Dominis, Garofulić, Šćapanović, Cvitanić, Nigojević, Radmilić, Bersatić i Harašić.

Do početka 18. stoljeća, obitelj Maroja živjela je u Nerežišću, upravnom sjedištu Bračke plemićke komune, a nakon toga preseljava u Supetar. Od kraja 17. stoljeća, osim prihoda sa svojih imanja, obitelj se počela baviti i pomorskom trgovinom, tj. prijevozom vina, ulja i mesa. Bili su vlasnici brodova koji su obalnom plovidbom trgovali do Boke Kotorske, Zadra i Obrovca, koji je tada bio jedan od najvažnijih graničnih trgovišta s Banskom Hrvatskom. Vjerojatno je iz tog razloga godine 1777. obitelj Petra Maroja, sina Jurja, nakon prodaje svojih posjeda, preselila u Novigrad kod Zadra. Od te se godine na Braču u popisima plemstva ne nalazi prezime i obitelj Maroi. Nakon dolaska u Novigrad, obitelj se i dalje bavi prijevozom roba i trgovinom. Tridesetih godina 19. stoljeća Mihovil jedini sin Petra posjeduje 2 veća broda, a njegov zet Jakov Anzulović, oženjen za Mihovilovu sestru Klaru također 2 (u cijelom Novigradu ih je tada bilo 11). Polovicom 19. stoljeća obitelj na čelu koje se nalazi Gašpar Maroja jedini sin Mihovila, prelazi na ribarstvo i brodogradnju (kalafati). Od brojne Gašparove djece (imao je sedam sinova i pet kćeri) samo su dva sina, Mate i Paško, zasnovala obitelji, od kada se obiteljsko stablo dijeli na dvije grane. U 20. stoljeću Augustin Maroja, jedini sin Mate, bio je istaknuti član HSS-a (zbog čega je često bio zatvaran u doba Kraljevine Jugoslavije, za vrijeme talijanske okupacije i u poslijeratnoj Jugoslaviji). Iza II. svjetskog rata, godine 1946. Ante Maroja sin Gašpara, a unuk Paška, koji se sa obitelji našao u izbjeglištvu u El Shattu ( Egipat) ne vraća se u Hrvatsku nego iseljava za Australiju. U sljedećih dvadesetak godina većina članova obitelji Maroja iz druge grane preselila se također u Australiju, gdje su radi pravilnog engleskog izgovora promijenili svoje prezime u Maroya. Od australske grane Maroya ističe se Lovor Maroya kao docent i magistar Sydneyskog sveučilišta. Od te grane u Hrvatskoj živi još jedino Stanislav Maroja pok. Dragutina (neoženjen). Danas su većina članova obitelji Maroja visokoobrazovani i rade na istaknutim mjestima u svojim djelatnostima. Osim toga, pojedinci su istaknuti na sportskom, političkom i kulturnom području. Tako Hrvoje Maroja pok. Augustina kao šahovski majstor, zaslužni sportaš Hrvatske, Stanislav pok. Augustina i Marijan sin Hrvoje kao autori radova sa područja povijesti, filozofije, politike, arhivistike i novinarstva te većina u političkom djelovanju. U Domovinskom ratu bili su aktivno uključeni, posebno Marijan kao pomoćnik zapovjednika 112. brigade HV-a, pukovnik Hrvatske vojske. Mnogi su članovi obitelji nositelji raznih odličja i priznanja.