Obitelj Arneri

Podrijetlo prezimena

Arneri je patronimik, izveden iz očeva imena od Arnir (Arnerius, Arnerije od Rainerius), i kao takvo nastalo je u drugoj polovici 15. stoljeća. Ime je u srednjoj Dalmaciji bilo rašireno s kultom Sv. Arnira (Arneriusa ili Raineriusa), splitskoga nadbiskupa iz 12. stoljeća koji je umro mučeničkom smrću u Poljicima. Imenom tog svetca bio je kršten Arnir, lat. Arnerius, sin korčulanskoga plemića Blaža Piruzovića. Po tom Arneriusu potomci se prozvaše Arneri i s tim obiteljskim imenom ušli su u korčulansku povijest. Neki članovi u preporodnom zanosu, to već stoljetno prezime, pohrvatili su u Arnerić. Danas se malobrojni potomci pišu Arneri.

Postojbina

Piruzovići, kojima je pripadao rodonačelnik Arnerijevih, potomci su hrvatskog življa koje je vrlo rano naselilo otok Korčulu, prama nekima (I. Protić) moguće je da su potomci „hrvatskog praplemstva“, koje je navodno s knezom Mislavom došlo na ovaj otok. Nedvojbena je činjenica da su bili starosjedioci jer su kao takvi uvijek sudjelovali u diobi zajedničke zemlje na otoku, što je bila povlastica rezervirana isključivo za potomke starosjedilaca plemića i pučana. Tvrdnja da bi Piruzovićima stara postojbina bila u Blatu nema potvrde u izvorima, a činjenica da su dijelili Blatsko polje govori jedino o starom pravu na udio u podjeli zemalja koje su bile u zajedničkom vlasništvu. U Blatu, Smokvici i Čari bili su najveći obiteljski posjedi stečeni uglavnom nakon 1420. Najraniji gospodarski zalet i uspon nije bio u stjecanju zemalja, nego u trgovini žitom iz Apulije, na što su Piruzovići u drugoj polovici 14. stoljeća imali gotovo sključiv monopol. Trgovali su korčulanskim sirom, koji su izvozili u Senj, gdje su imali svog trgovačkog predstavnika, a korčulansku su općinu kreditirali više puta svojim novcem.

Pređi Arnerijevih zabilježeni su u najranijim korčulanskim spisima u gradu Korčuli. Jezgra roda okupljena je bila u samom središtu korčulanske gradske jezgre, nasuprot nekadašnje katedrale u velikom arhitektonskom bloku koji se spušta prema zapadu gdje je i danas nekoliko obiteljskih palača. Prva palača Arneri (nekada Gabrielis) kasnogotička je trokatnica s ukrašenim gotičkim prozorima i velikom središnjom triforom, podignuta početkom 16. stoljeća. U njezinoj blizini nasuprot katedrali mala je maniristička palača Arneri. Velika je palača Arneri u susjednoj ulici preuređena u doba baroka. Njezino dvorište okružuju balustrade balkona i slikovitog stubišta. Tu je kruna bunara s grbom obitelji, a u zidnoj niši kameni je kip providura Leonarda Foscola s latinskim natpisom. U toj je palači i drvena pulena s galije – lik rimskog boga mora Neptuna iz 17. stoljeća.

Posebno je zanimljivo poznato kucalo kojim se domaćinu naviještao svaki dolazak, danas u Muzeju grada Korčule, rad mletačke radionice Tiziana Aspettija s kraja 16. stoljeća. Još 1911. procijenjeno je na deset tisuća kruna, objavljeno je u jednom višejezičnom mađarskom popularnom časopisu i tako je obišlo svijet.

Plemstvo

U Dalmaciji je staleškom emancipacijom gradskih odličnika, vijećnika, u stoljećima kasnoga srednjeg vijeka, nastao plemićki stalež. Svaka gradska općina, ako je imala civitet, koji se manifestirao stalnim biskupskim sjedištem, formirala je na svoj način gradsko plemstvo. Najraniji gradski plemići na Korčuli spomenuti su u 14. stoljeću. Oni su odreda vijećnici, članovi Velikog vijeća i kao takvi obnašaju najutjecajnije dužnosti u komuni. Tko je smatran plemićem u Korčuli teško je s točnošću ustvrditi. Vjerojatno je, analogno susjednim gradovima na kopnu i na otocima (Trogir, Split, Hvar), plemić bio onaj kojemu su u Vijeću sjedili otac ili djed. Dakle potomci onih koji su bili „notabiles“ odakle i derivatno dolazi sam pojam „nobilis“ izvornim značenjem znamenit.

U sačuvanim korčulanskim općinskim zapisnicima prvi se javlja 1362. Juraj Perusović, a godine 1384. spomenut je Krežol Piruzović „de Blata“. Junius Piruzović spomenut je 1391. Budući da njihova imena nije naznačeno ime njihovoga oca, teško ih je uklopiti u rodoslovlje.

Krajem 14. stoljeća točnije 12. svibnja 1399. provedeno je „zatvaranje“ Velikog vijeća – korčulanska Serrata di gran Conseglio – što znači da su priznati plemićima svi oni koji su se tada zatekli u Vijeću te njihovi zakoniti potomci, a pri tom dokazali nasljednu pripadnost staležu plemenitih vijećnika. Na istoj je sjednici izričito zabranjeno primanje u Vijeće onih koji ne mogu dokazati da im je otac bio član Vijeća. Tim je činom uspostavljena i na Korčuli plemićka oligarhija. Svi javnopravni akti korčulanske vijećnike oslovljavaju naslovom nobiles i oni su prema tome plemići po pripadnosti Plemićkom vijeću grada Korčule. Pravna osnova plemstva jest pripadnost Vijeću i stoga su i korčulanski plemići, kao i plemići u susjednim gradovima, Nobiles de Consilio. Plemićki status korčulanskih članova Vijeća priznaju hrvatskougarski vladari i Venecija nakon 1420.

Kao plemići i članovi Vijeća zabilježeni su u zapisnicima iz 1399. „Ivanus Pirusevich judex minor“ i zatim „advocatus comunis“ i „iudex maior“, a među „offitiales super gay“ i za sada u rodoslovlju neutvrđeni „Iuray Pirusovich. Godine 1402. i 1403. spomenuti ser Ivan sudac je velike kurije, 1404. općinski je odvjetnik, a na sjednici održanoj 1. svibnja iste godine bio je izabran za gradskog rektora. Zaključkom Vijeća od 25. srpnja 1404. ser Junius Pirusović postavljen je za zapovjednika korčulanskog oružanog broda, za obranu grada i otoka Korčule. Iz tih je navoda evidentno da su tadašnji Piruzovići bili u vrhu komunalnoga plemstva i da su obnašali najviše dužnosti.

Nakon 1420. nalazimo u korčulanskim spisima ser Blaža Piruzovića 1453., a Arnerius njegov sin, spominje se 1477. osobnim imenom i 1496. kao ser Arnerius Blasij (Arnir Blažev). Od kraja toga stoljeća potomci toga ser Arnira Piruzovića bilježe se prezimenskom oznakom Arneri, i ona je postala stalno prezime održano do danas. S prezimenom Arneri upisani su među plemićima 1551. i 1553.

Rafael Arneri, sin Ivana i Lukrecije Gabrielis, oženio je Korneliju Hektorović, kćer Bondumierovu, baštinicu glasovite i bogate hvarske plemićke obitelji Hektorović (Hectorei), koja je potekla od roda Golubinić i dala glasovitoga pjesnika Petra Hektorovića. Njihovi sinovi Ivan, Bondumier, hvarski kanonik, Jakov, Nikola, hvarski biskupski vikar, i Arnir, soprakomit, duždevom su odlukom od 29. listopada 1654. godine uvršteni u hvarsko plemstvo. Taj samovoljni akt mletačkoga dužda povrijedio je prava Hvarskog vijeća da ono samo bira nove članove i odluka (dukala) nakon prosvjeda hvarskih plemića iz načelnih je razloga u Senatu temeljem odluke Vijeća četrdesetorice 1657. godine bila poništena. Međutim, nakon toga je 1659. godine hvarsko Plemićko vijeće svojom odlukom (motu proprio) primilo u plemstvo spomenutu braću Arneri i njihove zakonite potomke koji su od tada stekli sva prava i povlastice punopravnih članova Plemićkog vijeća grada Hvara. Tako su Arnerijevi uz korčulansko plemstvo uživali i hvarsko plemstvo. Kao hvarski plemići iskazani su u popisu plemića koji je 1802. godine od predstavnika hvarske općine bio predočen guverneru za Dalmaciju grofu Petru Goëssu. U staležu plemstva grada Hvara iskazani su sinovi pok. dr. Jerolima Arnerija, braća Rafael s prvorođencem Blažom (Vlahom), Jakov s prvorođencem Božidarom (Nadal) i Blaž pl. Arneri.

Nakon propasti Mletačke Republike u Dalmaciji, pa tako i na Korčuli, slijedilo je razdoblje prve austrijske uprave (1797.-1806.), a nova je vlast priznala zatečena prava i povlastice svih staleža pa su slijedom toga i korčulanski plemići zadržali svoj status. Sjednice plemićkog vijeća redovito su sazivane i na njima popunjavane općinske dužnosti. Francuskom okupacijom Dalmacije 1806. ukinuta su sva staleška tijela u Dalmaciji, pa je tako raspušteno i korčulansko Plemićko vijeće kao staleška ustanova.

Uz ime Jakova (VI) Arnerija javlja se u dokumentima naslov „Viteza Reda zlatne ostruge“. Po izvornom dokumentu iz obiteljskog arhiva vidimo da je taj naslov Jakovu Arneriju, korčulanskom plemiću, podijelio 3. lipnja 1765. godine hvarski biskup Joakim Marija Pontalti kao asistent papinskoga prijestolja. Načelno, taj pontifikalni red dodjeljivao je Sv. Otac i po njegovu ovlaštenju papinski velikaši, kardinali, nadbiskupi, biskupi i ostali prelati pa čak i ustanove kao što su papinska Veleučilišta u Ankoni i Macerati za pojedine odabrane osobe koje su promaknute na akademski stupanj doktora. Napomenimo da je viteški naslov Reda Zlatne ostruge u to doba, prema tada važećim pravilima reda, vrijedio samo za odlikovanu osobu, a zakoniti potomci odlikovanoga stjecali su ipso facto nasljedno pontifikalno plemstvo.

Obiteljski grb

Prema heraldičkim likovima u grbu izvodi se zaključak da grb pripada u tzv. „govoreće“ grbove (armes parlantes) jer prikaz kruške (pera, peruša) upućuje, premda etimološki pomalo naivno, na staro prezime Piruzović.

Izvornim slikanim grbovima „iz vremena“ pripada grb naslikan pri dnu oltarske slike u crkvici Sv. Ivana na predjelu Gradina u Veloj Luci iz 1720. godine. Grb je izveden u ovalu s baroknom kartušom. Štit je kosom gredom podijeljen u dva dijela (polja); u gornjem su dvije kruške, a u donjem jedna kruška.

Drugi je grb na doktorskoj diplomi Jerolima Jacinta Arnerija iz 1729. godine, danas izložak u jednoj od vitrina u Gradskom muzeju u Korčuli. Izrađen je taj lijepi grb rukom profesionalnog crtača, kakvi su bili angažirani u pisarnicama na sveučilištima onog vremena. Grb je heraldički potpun, izveden u baroknoj maniri settecenta. Štit grba uokviren je kartušom; u modrom polju štita presječenom kosom crnom gredom dvije su kruške u gornjem, a jedna kruška (crne) u donjem polju ili dijelu heraldičkog štita. Iznad kartuše kaciga je sa stiliziranim plaštem, a u nakitu su tri perjanice usložene modro – crveno - modro.

Kameni grbovi Arnerijevih poznati su u gradu Korčuli i stručno opisani (V. Ivančević). Kameni grb baroknih obilježja nalazi se ulazu u dvorište obiteljskog kaštela u Smokvici. U Blatu na ulazu u dvorište Arnerijeva kaštela također je uzidan kameni grb nosi godinu 1699. i moralno poučni natpis Ostium non hostium, čime je domaćin dao do znanja da je njegov ladanjski dom otvoren za sve goste dobronamjernike, ali ne za neprijatelje. Jedan je kameni grb iz istoga kaštela 1974. završio u nekakvoj gomili srušenog kamenja, prepušten nebrizi.

Rodoslovlje

Arnerijevi su kao jedna od najutjecajnijih i najbogatijih korčulanskih obitelji imali bogat arhiv sa spisima, koji počinju arhivalijom iz 14. stoljeća pisano na pergameni. Od godine 1952. čitav je arhiv u Dubrovačkom državnom arhivu gdje se i danas nalazi pohranjen u 152 arhivističke kutije i ima sumarni inventar koji je sastavio Rafo Arneri mlađi i zatim sredio za korištenje najbolji poznavatelj korčulanske i dubrovačke povijesti, znameniti povjesničar i dugogodišnji ravnatelj dubrovačkog arhiva dr. Vinko Foretić. U prvoj kutiji obiteljskih spisa nalazi se staro rodoslovlje obitelji Arneri, koje počinje s Petrom Piruzovićem 1395. kao polazištem.

Prvo rodoslovlje prati slijed izravne loze Arnerijevih od 14./15. stoljeća do onih članova koji su živjeli polovinom 18. stoljeća. Po V. Foretiću, to je rodoslovlje sastavio kanonik Jakov Arneri. U pismohrani je sačuvano i kraće rodoslovlje sastavljeno od Jerolima II. Arnerija. Na temelju tih rodoslovlja i obilnih podataka koje pružaju obiteljskih spisi veliko je rodoslovlje sastavio 1918. godine poznati lokalni korčulanski publicist Frano Radić. On je imena svih osoba provjerio i sravnio s izvorima. Tom je uratku dao naslov „Rodoslovno (genealogično) stablo slavne korčulanske porodice prije Piruzović, kašnje prozvane Arneri na temelju izvornika obiteljskih isprava sačuvanih u domaćoj pismohrani Dr. Roka Arneri, sastavio Prof. Frano Radić. U Bolu na Braču dne 17. siječnja 1918.“ To pomno izrađeno rodoslovlje od šesnaest naraštaja plemenitih potomaka praoca Dobroslava i njegova potomka Arnira, po kojemu nose ime danas gotovo svi članovi obitelji.

Istaknuti članovi obitelji

Dobroslav Petrov, sin je Petra Piruzovića, korčulanskoga plemića zabilježenog u izvorima s naslovom nobilis vir 1395. Nešto prije prelaska pod mletačko vrhovništvo Dobroslav, sin Petrov, obnašao je dužnost korčulanskoga gradskog rektora (kneza). Njegovo je ime zabilježeno u popisu plemića u ispravi kojom grad i otok Korčula prihvaćaju vrhovništvo Mletačke Republike. Imao je sina Petra (Petrus Dobroslavi) koji je spomenut na istom dokumentu.

Jakov (II.), prvi je sin Ivana Arneria i Bernardine Žilković (Zilij). U Vijeću je obnašao važne službe te je bio sudac Velike kurije. Postigao je doktorat kanonskog i svjetovnoga prava godine 1550. na Padovanskom sveučilištu. Spominje se u dukali Petra Priulija iz 1558. godine kao doktor prava i orator korčulanske općine u Mletcima. Bio je zapovjednik (soprakomit) korčulanske galije.

Nikola (II.), drugi je sin Ivana Arnerijeva i Bernardine Žilković (Zilij). Istaknuo se u obrani Korčule 1571. kao zapovjednik kule Revelin.

Nikola (III.), sin je Ivana i Lukrecije Gabrielli. U spisima biskupske sinode 1612. zabilježen je kao subđakon. Kao svećenik promaknut je 1613. za kanonika i prebendara korčulanskoga Stolnoga kaptola na ispražnjeni kanonikat Angjela de Gabrielisa.

Bondumier, sin je Rafaela i hvarske plemkinje Kornelije Hektorović. Posvetio se duhovnom, svećenićkom pozivu. Bio je kanonik hvarskoga Stolnoga kaptola.

Jakov (IV.), drugi sin je Rafaela i Kornelije Hektorović. Isticao se u mletačkoj administraciji i vojničkoj službi za Kandijskog rata (1645.-1669.) u Dalmaciji, Egejskom moru i na Kreti. U dvorištu obiteljske palače dao je postaviti poprsje poznatog vojskovođe i providura Leonarda Foscola. Lokalni polihistor Antonio Paulini spominje njegove pismene sastave i izvješća, koji nisu zabilježeni u kasnijoj historiografiji. Uz njegovo se ime vezuje prijenos sadnje loze pošipa, koju je donio na Korčulu s Levanta.

Nikola (IV.), brat je Bondumierov, svećenik, spomenut u dokumentima kao hvarski vikar.

Arnir (III.), najmlađije sin Rafaela i Kornelije Hektorović. Za Kandijskog rata bio je zapovjednik korčulanske galije. Poginuo u borbi s Turcima 1660. godine.

Jerolim (I.) Jacint, sin je Rafaela i Franice Bisanti, kotorske plemkinje. Doktorat prava stekao je na Sveučilištu u Padovi 1729. Djelovao je kao javni bilježnik u gradu Korčuli i obnašao razne dužnosti Plemićkog vijeća. Kao osoba visokog ugleda bio je jedan od izvršitelja oporuke korčulanskoga biskupa Vicka Kosovića 1761. Njegova doktorska diploma s naslikanim obiteljskim grbom danas se čuva u Gradskom muzeju u Korčuli.

Jakov (V.) Kajetan, sin je Rafaela (II.) i kotorske plemkinje Franice (Frane) Bisanti. Kao korčulanski kanonik i izvrstan propovjednik istaknuo se propovijedajući u Dubrovniku 1739. i 1740. Dubrovačka vlada odlikovala ga je zlatnom medaljom, iskovanom njemu u čast. U obiteljskom arhivu čuvaju se njegovi rukopisni sastavi i prijepisi djela hrvatskih pisaca iz Dubrovnika i Korčule, važni za utvrđivanje njihova autentičnog teksta.

Jakov (VI.) Petar Marija, sin je Jerolima Jacinta i zadarske plemkinje Ivanice de Soppe, rođen 1743., a umro 1819. Bio je član literarnih i učenih društava pod imenom Accademia dei Nascenti u Urbinu i Accademia dei Risorti u Kopru, pisao je latinske i hrvatske pjesme, koje nisu izdane. Godine 1765. dobio je naslov viteza Reda zlatne ostruge.

Vlaho IV. (Biogone) Arneri, žena mu je Elena Pinelli. Naslikao ih je slikar Vincent Poiret 1838.

Jerolim (II.), sin je Jakova (VI.) rođen 1786., a umro 1857., a bio je poznati odvjetnik, te od 1824. do 1834. načelnik Korčule. Poznavao je zavičajnu povijest. Njegovi sastavci s tog područja i odvjetnički spisi čuvaju se u obiteljskom arhivu.

Jerolim brat je Rafaela, rođen je 1839., umro 1914. Po zvanju odvjetnik, iuris doctor, djelovao u hrvatskom političkom životu i sudjelovao s bratom na svim područjima. Od 1878. do 1880. bio je korčulanski načelnik i zastupnik u Dalmatinskom saboru (od 1883. do 1888.).

Vlaho (V.), rođen je 1864., a umro 1939., sin je Rafaela (Rafe) zastupnika u Dalmatinskom saboru i Julije Bolis. Vlaho Arneri bio je općinski ugovorni liječnik u Blatu i gradu Korčuli. Oženjen je bio Ankom Depolo iz Korčule i njegov je sin dr. med. Antun, otac dr. med. Ive Arnerija.

Rafael, sin je dr. Vlahe, liječnika, i Frane Depolo. Po zanimanju je inženjer geodezije.

Anton, drugi je sin dr. Vlahe, liječnika, i Frane Depolo. Rodio se 1897. u Korčuli, gdje i umro 1947. Medicinski fakultet završio u Grazu. Službovao kao općinski ugovorni liječnik u gradu Korčuli. Bio je oženjen s Ines Brilli iz zadarsko - dubrovačke obitelji koja je u Dalmaciju došla za francuske uprave iz talijanske pokrajine Friuli. Iz toga braka rođeni su: Vanja (*1927. – † 1928.), Vanja (*1930. ), udata za dr. med. Livija Balarina, i dr. med. Ivo (*1933.) član Hrvatskog plemićkog zbora.

Vlaho (VI.), dr. med., sin je Jerolima i Katarine Deanović, rođen 1872., liječnik u Splitu.

Slavko, sin dr. Vlaha, poznati nogometaš, nogometni sudac i trener. Po zanimanju pravnik.

Gojko, sin je Dušana i Sveje Bubanović. Diplomirao je 1960. na Kemijskom odsjeku Tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Magisterij znanosti postigao 1962., a doktorat 1970. na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je brojnih radova i članaka. Aktivan je i na području sporta (vaterpolo).

Vinko (Vice) sin je Šimuna i Lize Ferenza, rođen 1907. u Zadru. Medicinski fakultet završio je u Zagrebu. Zaslužan za razvoj plastične kirurgije u bivšoj državi. Osnivač je Odjeljenja za plastičnu kirurgiju u Glavnoj vojnoj bolnici u Beogradu. Objavio je više radova iz tog područja.