Obitelj Kállay de Nagy-Kálló od roda Balog-Semjén

Rodoslovlje

Obitelj Kállay de Nagy Kálló od roda Balog-Semjén (balog – riba?; semjen – močvara?), a njeni su praposjedi smješteni u sjeverozapadnoj Transilvaniji i sjeveroistočnoj Mađarskoj. Grb roda Balog-Semjén je orao, a grb obitelji Semjén (stari naziv obitelji Kállay) je riba. Obitelj se kao znamenita spominje već 1056. godine. Od najranijeg su doba Kállayi (nekad Semjéni) vodeća obitelj svojeg roda pa se ubrajaju u praplemstvo, tj. rodovsko plemstvo koje je samo izniklo te nije stečeno donacijom ili poveljom. Članovi ove obitelji obnašaju visoke položaje: magistri su na kraljevskom dvoru, kneževi – župani (comes), ratnici – vojskovođe i sl. Porodično ime Kállay nastalo je od predikata de Kálló, što se pretvara u Kállay, a vezano je uz posjed Kálló. Naime, u XIII. st. Mihály I. darovnicom stiče istoimeni ribnjak prema kojem se vjerojatno naziva cijeli posjed pa i sam grad. Posjed Kálló postaje obiteljsko sijelo koje se kasnije dijeli na Kis-Kálló i Nagy-Kálló, tj. na Mali i Veliki Kálló. Dokumentirano i neprekinuto rodoslovlje Kállaya počinje s Ubulom I. de Semjén, rođenim oko 1195. godine, koji ima tri sina (Gergely I., Egyed II. i Mihály I.). Od Gergelyja I. potječe grana Biri (posjed Biri) koja izumire u XIV. st. Od Egyeda II. potječe grana Kálló-Oros (posjedi Kálló i Oros) koja izumire krajem XVI. st., a rabila je predikat de Kis-Kálló, tj. od Malog Kálló-a). Od Mihályja I. slijedi grana Kálló-Semjén (posjedi Kálló i Semjén) koja se održala do današnjih dana. Od njega potječu svi današnji Kállayi, a rabe predikat de Nagy- Kálló.

Grana Kálló-Semjén (Nagy-Kálló) se u XVII. st. dijeli pa danas postoje tri glavne obiteljske grane – dvije mađarske i hrvatska. Hrvatska se grana početkom XVIII. st. dalje dijeli na turopoljsku i zagorsku granu. Mađarski povijesni izvori ne uključuju hrvatsku granu. Rodoslovlje hrvatske grane temelji se na maticama župa Sv. Klara, Zlatar i Zajezda, a i na drugim dostupnim dokumentima. Ono počinje s Andreasom Kállayem, vlastelinom iz Obreža u Turopolju, rođenom oko 1670. godine. Od njegovog sina Baltazara potječu turopoljski Kállayi koji i danas žive u Obrežu. Andreasov drugi sin Juraj (1706.-1740.) ženi Katarinu Bedeković Komorsku iz Borkovca kraj Zlatara i osnivač je zagorske grane Kállaya koja se nastavlja preko Franje (1737.-1794.) i Mihaela (1772.-1838.) do Ladislava Jurja (1813.-1870.), vlastelina Batine i Grančara. Nakon njega obitelj se opet dijeli na batinsku i grančarsku granu.

Batinska grana započinje s Kornelom Hanibalom (1841.-1870.) te se nastavlja preko Jurja Friderika (1870.-1963.), Jurja Ladislava (1901.-1989.) i Kornela ( 1935.) koji, međutim, ima samo kćeri Elisabeth (1968.) i Korneliju (1971.) te se loza nastavlja preko mlađeg sina Jurja Friderika, Stjepana (1905.-1982.) te njegovog sina Tomislava (1943.) i unuka Tibora (1980.).

Grančarska grana započinje s Konradom Virgilom (1843.-1924.), mlađim sinom Ladislava Jurja, a nastavlja se preko Milana (1879.-1952.) i njegovih sinova Branka (1908.-1995.) i Levina (1910.-1973.). Branko nema muških potomaka, dok Levin ima sinove Miljenka (1936.-1996.), Zdenka (1940.), Nikolu (1942.) i Nevena(1949.). Miljenko nema potomaka, a Zdenko ima sinove Damira (1965.) i Davora (1974.) Damirov sin Fran (1991.) nositelj je grančarske grane. Nikola ima sina Marka (1972.) i unuka Rubena (2001.), a Neven nema muških potomaka.

Još jedan ogranak zagorske grane čine potomci mlađeg Mihaelovog sina Stjepana (1815.-1882.) iz Borkovca i to Gabrijel (1876.-1908.), Stanko (1906.- 1937.), Marijan (1930.) i Davor (1963.).

Istovjetnost mađarske i hrvatske obitelji Kallay ustanovljena je nepobitno na temelju istog prezimena i predikata te jednakog grba. Hrvatska grana ima dokumentirano plemstvo i neprekinuto rodoslovlje od kraja XVII. stoljeća. Prezime se piše jednako kao i u Mađarskoj, a kod Ladislava Jurja, njegovih sinova i unuka nalazimo i akcent na prvom slovu "a", što se u hrvatskom obično zanemaruje. U Turopolju su, međutim, u novije doba uveli fonetski način pisanja prezimena – Kalaj. Za sada ne posjedujemo najranije podatke o predikatu i grbu hrvatskih Kállaya. Predikat u nešto iskrivljenom obliku 1885. rabi Ladislav Juraj (Kállay od Nagy Kállay), dok ga njegovi unuci pišu pravilno (Kállay von Nagy Kálló). Grb obitelji se tijekom stoljeća razvija. U najranije doba to je riba. Negdje u XV. stoljeću javlja se grb s mjesecom, zvijezdom, ljiljanom i ribom, a János X. u drugoj polovici XV. st. za kralja Matijaša Korvina postaje vitezom Zmajeva reda i uzima grb s dva srca, ribom i ratničkom glavom – sve okruženo zmajem kao simbolom reda. Taj zmajski grb osnovica je svih danas postojećih varijanti kalajskoga grba.

Dokumentirano najraniji poznati grb hrvatskih Kallaya nalazimo na pečatu iz 1889. s tekstom – JURAJ KALLAY-VLASTELIN BATINA - . Taj je grb jednak grbu mađarskih Kállaya, s time da se od originalnog zmajskog iz XV. st. (dva srca, riba i ratnička glava okruženi zmajem) razvija dodavanjem simbola Transilvanije (sunce i mjesec) te zamjenom zmaja sa zmijom, isto kao kod grofa Jánosa iz mađarske grane Oros. Pošto je sigurno da hrvatski i mađarski Kállayi pripadaju istoj porodici, preostaje ustanoviti odvajanje hrvatske grane. Neposredna genealoška veza mađarskih i hrvatskih Kállaya zahtijeva analizu povijesnih podataka, prema kojoj kao jedina mogućnost izlazi da je Andreas (vlastelin u Obrežu) sin mađarskog Györgya V. Pritom je potrebno razmotriti razvoj porodičnog grba i činjenicu da je Miklós VIII. (uz svoje sinove) polovinom XVII. st. bio jedini muški potomak obitelji, što je dokumentirano prilikom parnice oko obiteljskog imanja. Varijanta grba koju rabe hrvatski Kállayi očigledno se razvila nakon XV. st.: originalni grb sa zmajem, kojeg je rabio vitez Zmajevog reda János X., mogli su modificirati (zamjena zmaja sa zmijom te dodavanje sunca i mjeseca) tek njegovi potomci. Dakle, hrvatska se grana nužno odvaja nakon Jánosa X., tj. u drugoj polovini XV. stoljeća ili kasnije. Prvi dokumentirani hrvatski Kállay, Andreas iz Obreža u Turopolju, rođen je oko 1670. pa se odvajanje hrvatske grane dogodilo prije te godine. Očito je da se odvajanje moglo dogoditi u razdoblju unutar dva stoljeća, tj. od kraja XV. st. do kraja XVII. st. Prema postojećim podacima, u tome razdoblju izumiru svi muški odvjetci osim Miklósa VIII. i njegova četiri sina koji žive u drugoj polovini XVII. stoljeća. To su István XI. koji umire, Ferenz IV. (osnivač do danas održane mađarske grane Napkor), János XVII. (osnivač do danas održane mađarske grane Oros) i György V. koji s obzirom na bliska godišta ne može biti drugo nego otac Andreasu iz Turopolja.

Tijekom stoljeća obitelj je prolazila uspone i padove povezane s brojnim dinastičkim sukobima. Tako se uzdizala za kralja Andrije II. (Ubul I., Egyed I.) , slabije prolazila za kralja Bele IV. (Ubul I.), ponovno se uzdigla za kralja Stjepana V. (Egyed II., Mihály I.) i kralja Ladislava IV. Kumanca (István I.). Bila je proganjana od posljednjeg Arpadovića Andrije III. Mlečanina (István I.) pa obnašala visoke položaje za Karla Roberta Anžuvinca (Simon I., Iván János I., István I., Mihály II., László I.). Ističu se u doba kralja Ludovika I. Velikog ( Ubul II.), a i za Sigismunda (Miklós VI., János VIII.). Uspinju se za kralja Matijaša Korvina (Pál I., János X., Támas II.), a i kasnije kada János XII. postaje ban Severina. U doba Habsburgovaca porodicva ne prosperira, ne sudjeluje u državnim poslovima, a razlog za to valja tražiti u činjenici da su bili pristaše Narodne stranke i Ivana Zapolje, a protivnici dolaska stranih Habsburga na ugarsko prijestolje (posebno János XII.). Drugi je razlog vjerojatno bio (privremeno) pristajanje uz reformaciju. U habsburško su doba uglavnom na svojim posjedima i obnašaju županijske službe, a tek se kasnije u nekim slučajevima ističu na državnoj razini. Tasko János iz grane Oros kao dvorski komornik 1770. stiče grofovstvo (ostaje bez potomaka), a najznačajniji je Benjamin iz iste grane koji je u drugoj polovini XIX. st. veleposlanik, pa zajednički ministar financija Austro- Ugarske i upravitelj Bosne i Hercegovine. Nakon propasti monarhije ističu se Miklós iz grane Napkor, koji je početkom II. svjetskog rata bio prvi ministar Mađarske (kasnije proganjan od Nijemaca) i njegov sin Kristof koji je do nedavno bio veleposlanik reda Malteških vitezova pri Svetoj Stolici u Rimu. Prema navedenom, jasno je zbog čega članovi obitelji ne stiču titule koje su Habsburzi dijelili svojim pristašama. (Treba napomenuti da titula pl. koja određuje rang unutar staleža ne odgovara Kállayima: jednostavno treba pisati Kállay de Nagy-Kálló i time je sve rečeno.)

Hrvatski su Kállayi, u usporedbi s mađarskim rođacima koji su uživali brojne i prostrane posjede, vlastelini znatno manjih dobara. Prvi posjed u Obrežu danas je usitnjen. Zagorska grana ženidbom stiče Gornji Borkovec (razdijeljen i rasprodan), Pomperovec (izgubljen nasljedstvom po ženskoj liniji), Bedenicu ( uživali privremeno) i Batinu (ostaci postoje), a kupnjom su stekli vlastelinstvo Grančari s i danas stojećom drvenom kurijom i parkom.

(Na temelju brojnih povijesnih izvora 1997. sastavio Nikola Kallay, a 2001. skratili i prilagodili Kornel i Tomislav Kallay)