Obitelj Kurelec-Bojnemirski

 

Kurelec, časnička obitelj podrijetlom iz Ogulina. Viteški naslov s pridjevkom “Boine-mir” podijelio je car Franjo Josip I. Ivanu (Johann) Kurelecu 15.lipnja 1870. dodjelom odličja Željezne krune i uvrštenjem u viteški red za vojne zasluge. To je car potvrdio 12.ožujka 1871. dodjelom plemićkog lista i grbovnice, s napomenom da se plemstvo i plemićki grb prenosi na njegove nasljednike

 

Izvornik grbovnice je pohranjen kod potomaka, dok se preslika nalazi u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu.

 

Biografije

Branimir Kurelec

Rođen u Skopju, 18. ožujka 1935., od oca Eugena i majke Anastazije. Pučku školu i gimnaziju pohađao u Zagrebu. 1953. upisao Veterinarski fakultet i 1959. diplomirao. Tijekom studija je pet godina bio demonstrator na Zavodu za biologiju Veterinarskog fakulteta. 1959. zaposlio se na Institutu za Biologiju Sveučilišta u Zagrebu, Odjel za eksperimentalnu parasitologiju. 1964. doktorirao (Prof. dr. Ivo Ehrlich; prof. dr. Slavko Krvavica). 1965/66. radio na Institut fü r Physiologie, Universität Hannover. 1966. izabran u zvanje znanstveni suradnik, 1970. u zvanje viši znanstveni suradnik i 1974. u zvanje znanstveni savjetnik. Iste godine, zbog reforme Sveučilišta u Zagrebu, prešao u Institut Ruđer Bošković, Centar za istraživanje mora Rovinj-Zagreb, kao voditelj Laboratorija za morsku molekularnu biologiju Zagreb-Mainz-Rovinj i započeo suradnju s "grupom Zahn" sa Institut für Physiologische Chemie, Universität Mainz.

 

Objavio je preko 200 radova, od toga većinu (oko 140) u SCI prepoznatljivim časopisima, od kojih je onih 97 objavljenih od 1975.-1995. citirano 1399 puta.

 

Među deset najvažnijih radova su:

  • Kurelec, B., and Rijavec, M. (1966) Amino acid pool of the liver fluke ( Fasciola Hepatica, L.). Comp. Biochem. Physiol. 19, 525-531.
  • Kurelec, B. (1973) Initial steps in the de novo pyrimidine biosynthesis in Ascaris suum. J. Parasitol. 59, 1006-1011.
  • Kurelec, B. (1975) Minireview: Molecular biology of helminth parasites. Int. J. Biochem. 6, 375-386.
  • Kurelec, B., Zahn, R.K., Britvić, S., Rijavec, M., and Müller, W.E.G. (1977) Benzopyrene hydroxylase induction: Molecular response to oil pollution. Mar. Biol. 44, 211-216.
  • Kurelec, B. (1985) Exclusive activation of aromatic amines in the marine mussel (Mytilus edulis) by FAD-containing monooxygenase. Biochem. Biophys. Res. Comm. 127, 773-778.
  • Kurelec, B., Garg, A., Krča, S., Chacko, M. and Gupta, R.C. (1989) Natural environment surpasses polluted environment in inducing DNA damage in fish. Carcinogenesis 10, 1337-1339.
  • Kurelec, B. and Pivčević, B. (1989) Distinct glutathione-dependent enzyme activities and a verapamil-sensitive binding of xenobiotics in a fresh-water mussel Anodonta cygnea. Biochem. Biophys. Res. Comm. 164, 934-960.
  • Kurelec, B. (1993) The genotoxic disease syndrome. Mar. Environm. Res. 35, 341- 348.
  • Kurelec, B. (1992) The multixenobiotic resistance mechanism in aquatic organisms.
  • Crit. Rev. Toxicol. 22, 23-43.
  • Kurelec, B. (1997) A new type of hazardous chemicals: The chemosensitizers of multixenobiotic resistance. Environ. Health Persp. 105, 855-860.

 

Vodio je 14 doktorata, 16 magisterija i 9 diplomskih radova. Održao je niz pozvanih predavanja (1971. Hannover, 1972. Berkeley, Amherst i Houston, 1973. Berlin, 1974. Mü nchen, 1978. Pensacola, 1983. Woods Hole, 1986. Seattle, 1987. Woods Hole, 1988. Houston, i dr., 1997. Amsterdam, Bergen, Milano i Mainz). 1995. bio je Distinguished Lecturer na Marine Biological Institute, University of Maryland, Solomons.

 

Predavao je u postdiplomskom studiju Biologija ("Biokemija parazita"), Oceanologija ("Biološki efekti ksenobiotika") i Ekologija ("Bioaktivacija i detoksikacija ksenobiotika") i Toksikologija ("Procjena okolišnog rizika" i " Toksikologija voda").

 

Bio je član je biološkog, biokemijskog, kemijskog i Društva za zaštitu voda, te Grupe za molekulsku biologiju, Područnog vijeća za prirodne znanosti MZT, Matičnog povjerenstva za područje prirodnih znanosti - polje biologije Sveučilišta, Povjerenstva za Fulbrightov program MZT, Povjerenstva za licence Državne uprave za okoliš i ekspert FAO, WHO, UNEP i IAEA.

 

1984. izabran je za dopisnog člana Akademie der Wissenschaften und Literatur, Mainz, Njemačka, a 1991. za dopisnog člana Akademie gemeinnuetziger Wissenschaften zu Erfurt, Njemačka.

 

Od 1988. član je suradnik, a od 1992. redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za prirodne znanosti.

 

Sudjelovao u svim većim "Privrednim projektima" Centra za istraživanje mora i okoliša Instituta Ruđer Bošković, Zagreb. Na polju međunarodne suradnje vodio niz projekata (YU-SRNJ Projekta "Utjecaj zagađenja na programirane biosinteze" ( Prof. Dr. Rudolf Zahn), WHO-UNEP Projekta "Korelacija između količine i efekta mutagenih tvari u morskim organizmima", YU-SAD-Environmental Protection Agency Projekta "Potencijal za bioaktivaciju kancerogenih tvari u akvatičkih organizama" (Dr. Eugene Jackim), i, "bezinteresne" suradnje sa Department of Pharmacology, Baylor College of Medicine, Houston (Dr. Ramesh Gupta), sa Department of Cell Metabolism, National Institute of Haematology, Blood Transfusion and Immunology, Budapest (Dr. Balasz Sarkadi), te sa Institute of Hygiene and Preventive Medicine, University of Genoa, Genova (Prof. Dr. Silvio De Flora) i sa University of Plymouth, Department of Biological Sciences (Dr. Awadesh Jha).

 

U svojoj instituciji vršio je niz dužnosti, od funkcije v.d. direktora Odjela, Predsjednika i potpredsjednika Znanstvenog vijeća Odjela i Instituta, do Pročelnika Odjela.

 

1993. g. nagrađen je nagradom "Ruđer Bošković" za istaknuto znanstveno djelo u području prirodnih znanosti, posebno u području biologije, za otkriće istovremene otpornosti vodenih organizama na više ksenobiotika.

(Životopis preuzet iz materijala za reizbor u zvanje MZT)

 

Vladimir Kurelec

Rođen 7.siječnja 1933. godine u Štipu, od oca Eugena i majke Anastazije rođ. Mareš. Osnovnu i srednju školu pohađao u Zagrebu. Godine 1953. upisao Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB) u Zagrebu i diplomirao 1960. godine. Tijekom studija bio je demonstrator 4 godine na Zavodu za motore i motorna vozila FSB-a. Godine 1960. zaposlio se u Elektrotehničkom institutu Rade Končar. Magistrirao je 1966. godine na Elektrotehničkom fakultetu, Strojarsko-brodograđevnom fakultetu i Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, obranom magistarskog rada «Mogućnost mehanizacije i automatizacije sastavljanja malih elektromotora» ( Voditelj: Prof. Dr. Sc. A. Đurašević).

 

Utemeljitelj Društva za unapređenje standardizacije Hrvatske (DUSH), Saveznog društva za unapređenje standardizacije (SADUS kasnije JUSK/STD) i Hrvatskog društva za normizaciju (HDN). Predsjednik JUSK/STD-a od 1987. do 1990. godine i predsjednik HDN-a od 1992. do 1996. godine. Od 1978. do 1982. godine obnaša dužnost potpredsjednika Međunarodne federacije za primjenu norma (IFAN- International Federation for the Application of Standards). Utemeljitelj Hrvatskog plemićkog zbora HPZ-a (Zagreb,1995).

 

Organizator nacionalnih savjetovanja iz normizacije od kojih navodimo tri «Standardizacija –faktor unapređenja međunarodne suradnje» (Opatija, 1976), «Standardizacija za Europu 1992» (Novi Sad, 1990) i «Interna standardizacija- nužan uvjet tehnološkog razvoja» (Zvečevo, 1988). Pokretač obrazovanja za normizaciju i koautor priručnika iz normizacije u organizaciji s JUSK/STD i Savezno zavoda za standardizaciju - SZS (Osnovi standardizacije i Osnovi interne standardizacije). Viši predavač iz predmeta normizacija na Višoj tehničkoj školi Rade Končar (1971-1988).

 

Od 1983. do 1990. godine tajnik Jugoslavenskog elektrotehničkog komiteta (JEK), član Savjeta za standardizaciju SZS-a i Komisije za koordinaciju elektrotehničke standardizacije pri SZS-u. Od 1975. do 1987. godine predsjednik je Komisije za normizaciju i kvalitetu pri Privrednoj komori Hrvatske. Od 1987. do 1991. godine predsjednik je Komisije za norme uvjeta okoliša (niz IEC 721-1) pri SZS-u (KSN 75).

 

Na području normizacije djeluje od imenovanja za upravitelja središnjeg Zavoda za normizaciju u koncernu Končar s težištem rada na razvoju interne normizacije, sustava kvalitete i koordinacije suradnje koncerna Končar na izradi norma u vanjskim organizacijama za normizaciju (JEK, SZS, ISO/IEC, JUSK/STD, IFAN, HGK i dr.). Od 1991. godine upravitelj središnjeg Ureda za normizaciju i kvalitetu u koncernu Končar i koordinator projekta uvođenja sustava kvalitete (ISO 9001) i informacijskog sustava utemeljenog na zaglavljima karakteristika predmeta ( JUS A.A4.001/ DIN 4000) preteče intraneta u društva koncerna. Godine 2001. izabran za konzultanta EU-a pri IBF International Consulting (Belgija) za pružanje pomoći zemljama u tranziciji na području normizacije.

 

Objavio je preko 50 stručnih radova u časopisima, zbornicima, priručnicima i leksikonu. Autor je niza popularno obavijesnih priloga u stručnim glasilima s posebnim naglaskom na prilagodbu europskoj normizaciji. Autor je niza normizacijskih projekata, studija, nacrta norma, smjernica i dr. Zapažen je nastup na Forumu povodom obilježavanja 75. obljetnice DIN-a (1992) s naručenim referatom « Normen für das ganze Europa – Erwartungen aus der Sicht zentral- und osteuropäischen Staten/Norme za cijelu Europu – Očekivanja s gledišta država Srednje i Istočne Europe «. Glavni urednik JEK biltena (do 1990.) i glasila Končar normizacija i kakvoća (1973-1998), pomoćnik glavnog urednika službenog Glasila DZNM-a (1997-2004) i urednik poglavlja Normizacija i inovacije u časopisu Strojarstvo (do 2000.).

 

Zapaženi su prilozi iz normizacije (standardizacije) u Tehničkoj enciklopediji Leksikografskog zavoda «Miroslav Krleža» ( 1992.), Inženjerskom priručniku IP1- Temeljna inženjerska znanja (Školska knjiga, Zagreb 1996.), Končar tehnički priručnik (1992.), Polazišta za uspostavu hrvatske normizacije i njenog ustroja u Republici Hrvatskoj (1990-12-18) i prvi Nacrt Zakona o normizacije (koautor / 1992-02-29)).

 

Za postignute rezultate na području normizacije primio je niz povelja, zahvalnica, priznanja, nagrada i odličja od države, koncerna Končar, Elektrotehničkog instituta Končar, Saveza inženjera i tehničara Jugoslavije (SITJ), Saveza inženjera i tehničara Hrvatske (SITH), Saveznog zavoda za standardizaciju (SZS), Jugoslavenskog elektrotehničkog komiteta (Nacionalnog komiteta IEC-a), DIN Deutsches Institut für Normung, Slovenskog instituta za standardizaciju (SIST) i dr.

 

Također predložen za dodjelu Državne nagrade za znanost za 1996. godine (Godišnja nagrada za popularizaciju i promidžbu znanosti).

Umirovljen 1998. godine.