Obitelj Benković

Podrijetlo prezimena, rodonačelnik obitelji, nestor plemićkog roda i podrijetlo plemstva

U popisu bračkog izvornoga plemstva iz 1657. nalazi se i prezime Benković – Bencovich alias Baloi ili čak de Baloi. Pretpostavlja se da su to varijacije istog prezimena. Prema jednom tumačenju prezime je patronimik i potječe od Benedikt. Postoje dvije plemićke obitelji Benković u Hrvatskoj, jedna je iz okolice Zadra (po njima mjesto Benkovac), a druga je bračko – hvarsko – omiška.

Matične knjige vode se od 1681. i od tada se stalno obitelj spominje u Dolu na Braču. Dakle, kolijevka je obitelji Dol na Braču. Vrlo je vjerojatno da je nastavala Dol i prije. Tijekom vremena širi se po Braču, u Nerežišće – sredinom 17. stoljeća (spomenuti kao Benković alias Baloi), Škrip i Postira, ali uvijek kad se navodi prezime opaskom se spominje da potječu iz Dola.

Obitelj se kasnije širi i na Hvar, a protjerivanjem Osmanlija iz Makarskoga primorja obitelj se naseljava u Omiš, a ženidbom se početkom 19. stoljeća jedna grana preselila u Imotski.

U literaturi se navodi da je rodonačelnik obitelji i nestor plemićke obitelji na Braču Ivan Benković koji se spominje 1555., a drugi spominju 1483. Simona ( de Baloi) kao izbornika povaljskog opata. Davne 1567. godina je Matija „defensor et agentes communitatis. Brachiae“. Nešto kasnije1589. zabilježeno je da su vlasnici pašnjaka.

Obitelj pripada u izvorno bračko plemstvo – dakle rodovsko plemstvo. Svi punoljetni članovi izvornog bračkog plemstva sačinjavali su, kao i u svim dalmatinskim komunama, Veliko vijeće i činili sloj – nobiles, koji je imao svu vlast do 1813.

Potvrđivanje plemstva

Izvorno rodovsko plemstvo priznavali su svi vladari koji su vladali Bračem – i narodni vladari kao i njihovi nasljednici Arpadovići i Anžuinci, pa i Venecija. To plemstvo Serrenisima je i pismeno je priznala tek mnogo kasnije.

Mletački dužd i Senat 18. rujna 1657. potvrdio je pismeno sva staleška prava izvornih bračkih plemića uz poimenično vođenje knjige plemića (Kaldec ,). Za obitelj Bencovicha to potvrđuje spis A. Bernarda generalnoga providura Serreniseme iz godina 1656. – 1660. na 72.a stranici za Bencovicha. (Hrvatski državni arhiv u Zadru kut. 21., fol. 60. -75.).

To plemstvo potvrđeno je još jednom kasnije. Naime kneževska kancelarija Brača potvrđuje 16. svibnja 1724. časniku Leopoldu i njegovu bratu Federiku da su izvorni plemići i pripadnici Bračkoga plemićkoga vijeća (Brački arhiv kut. 56 sveščić 78. 6., godina 1723.-1725., fol. 48.-50.). Taj dokument osim toga potvrđuje da je obitelj Benković od 9. listopada 1555., dakle od Ivana, uživala obiteljsku povjerbinu - fidelcomis, te rodoslovlje od 1555. do 1725.

Članovi obitelji nalaze se i na svim popisima koje su dalmatinske plemićke komune Brač, Hvar i Omiš pisale austrijskoj k.u.k. komisiji grofa Göessea u Zadar za priznavanje plemstva od 1802. – 1837. Na žalost u tome nisu uspjeli.

Genealogija obitelji

Plemićka obitelj Benković (nobile) imala je posjede koje su obrađivali fitabili – oni koji su uzimali u najam posjede, massari – oni koji su obrađivali zemlju, coloni – oni koji su bili u kolonatskom odnosu, inquillini – koji su plaćali stanarine za kuće i stanove, pensionanti – koji su plaćali određene naknade te enfiteuti - kojima su ugovorom na određeno vrijeme povjereni dijelovi imanja uz plaćanje.

Dalmacija, odnosno Venecija, ne poznaje kmetski odnos kao u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Obitelj na Hvaru zabilježena je početkom 16. stoljeća. Tu se druže s plemićima i istaknutim građanima, s pjesnikom H. Lucićem i Paladinijem što se vidi iz krsnog lista Jerolime, kćeri Frana i Marije u svibnju 1518. Njihov je naslov tada bio „spectabilis dominus“. Tijekom 16. stoljeća zabilježeni su na Hvaru Frano, Antun, Ivan i Jerolim itd. Godine 1553. nalazimo obitelj na popisu hvarskih plemića. Hvarsko plemićko vijeće izdalo je obitelji svjedodžbu 8. prosinca 1737. godine da pripadaju hvarskom plemstvu. Spominju se tada i kasnije, npr. početkom 18. stoljeća, opširnom spjevu pjesnika Jerolima Kavanjina.

Kad je jedna grana roda sredinom 18. stoljeća preselila u Omiš, prezime se više ne pronalazi u dokumentima na Hvaru.

Jedan član obitelji, Leopold posvetio se vojničkom pozivu. Mletačka konjička jedinica Hrvata bila je stacionirana pored Verone i u njoj je bio i Leopold. U Veroni je upoznao suprugu Teresu Gavoni. Kasnije, 1733. bio je on i zapovjednik mletačkog vojničkog odreda od četrdesetak venecijanskih vojnika u tvrđavi u Zadvarju. Ona je bila podređena mletačkom knezu u Omišu, a imala je zadatak braniti kraj od Osmanlija.

Obitelj se spominje u omiškim maticama tek od 1761. s naslovom „nobile signor“

Prvi Benković koji se spominje u Omišu jest dr. med. Josip, Leopoldov sin i nećak slikara Federika. Josip je studirao medicinu u Padovi i prvo je vrijeme službovao u Splitu, a poslije je stalno u Omišu bio gradski liječnik. Očito ugledan građanin, kumovao je u više vjenčanja. Oženio je 10. siječnja 1757. omišku plemkinju Orsolu Franceschi iz ugledne omiške obitelji. Bila je ona kći kapetana. Omiša Antona Franceschia. Imali su petnaestero djece. Rodbinskim vezama povezali su se s više plemićkih obitelji toga kraja pa se na pr. kći Kornelija udala 1784. za plemića Ivana Franceschia, a Marija Terezija 1794. za hvarskoga plemića Frana Vicka Nika Kandida.

Obitelj je osim oko Omiša imala posjede pored Imotskoga. Unuk Josipov Pavle Pasquale 9. rujna 1844. oženio je bogatu Imoćanku Ružu Vučemilović te se obitelj seli u Imotski. Unuk Pavla bio je Klement, profesor kemije fizike i matematike na Gimnaziji u Imotskom, a kasnije u Tehničkoj školi R. Bošković u Zagrebu.

Slikar Federiko Benković

Sigurno najvažniji član obitelji bio je slikar Federiko (Benconich, Becovich Schiavon, Bencowick, Benkovitsch, Ferighetto Dalmatino, Frederichetti, Frederighette Fredrighetti) rođen najvjerojatnije u Omišu 1677., a umro u Gorici 8. srpnja 1753. Učio je slikarstvo u Veneciji, zatim u Bologni kod C. Cignanija. Susretao se i s vršnjacima G. M. Crespijem te G. B. Piazzetom, koji su imali značajan utjecaj na mladog umjetnika. Ponovno je u Veneciji 1710. Oko godine 1716. poziva ga nadbiskup Mainza, njemački knez izbornik Lothar von Schönborna. Tu je izradio više slika za galeriju. Iz tog je razdoblja i slika Žrtva Abrahamova.Tridesetih godina ponovno slika u Veneciji, a 1733. postaje dvorski slikar F. C. von Schönborna biskupa Bambega iWürzburga. Potkraj života živio je u dvorcu porodice Attems u Gorici. Dugo je bio neshvaćen, međutim danas se smatra slikarom izrazite izvornosti i važna figura slikarstva taljanskoga settecenta. U obitelji se nalaze tri njegova ostvarenja dvije, minijature obiteljski grb i Sv. Gaetano te rezbarija, raspelo od slonove kosti.

Rodoslovlje