Obitelj Franulić

Porijeklo prezimena i rodonačelnik obitelji

Franulić je patronimik (= prezime izvedeno iz očeva imena) od Franul, što je hipokoristik (= ime od milja) za Franjo, u južnohrvatskim krajevima češće Frane. Ime se u zapadnom kršćanstvu proširilo zajedno s franjevačkim redom, kojemu je utemeljitelj sv.Franjo Asiški (iz Asiza u Italiji, 1182.-1226.), inače rođen kao Giovanni Bernardone, a naknadno prozvan Francesco.

O samom obliku prezimena Franulić piše (Slobodna Dalmacija od 25. srpnja 1986.) lingvist akademik Petar Šimunović: "Uz primorje, osobito u primorskim gradovima, gdje je romanski utjecaj za doseobe Hrvata i nekoliko stoljeća zatim bio dominantan, taj -ul (talijanski - olo) pojačava hipokoristična (skraćena) imena (svetačkog) porijekla: Ivul(ić), Franul(ić), Krstul(ović), Marul(ić) ... i mnoga druga."

Franulići se tako prezivaju po svojemu rodonačelniku Franulu Miševiću iz roda Obaljevića, koji je u sačuvanim arhivskim vrelima prvi put spomenut 1483. g. Kako bilježi veliki Akademijin Rječnik hrvatskoga jezika, suvremenik je našemu rodonačelniku neki svećenik Franul, koji se spominje u jednoj ispravi iz 1473. g., što je dokaz da je to ime onda bilo uobičajeno.

Postojbina

Obaljevići, kojima je pripadao rodonačelnik Franulića Franul Mišević, hrvatsko su prapleme koje se na Braču spominje već u 13. st. Tisućljetna im je postojbina u povijesnoj bračkoj prijestolnici Nerežišćima, koja imaju svoj neprekinuti slijed od 7. st. te se ubrajaju među najstarija hrvatska naselja uopće. Od g. 1000., kako bilježe stari brački kroničari, pa do g. 1827. bila su upravno-sudsko središte Bračke komune. "Dugi vremenski biljeg materijalne i duhovne moći nazočan je u Nerežišćima do danas" (Šimunović, Vodič po otoku Braču).

U posljednja četiri stoljeća, tijekom kojih su kontinuirano sačuvane matične knjige nerežišćke župe, u Nerežišćima je rođeno oko 400 nositelja prezimena Franulić. Matice umrlih bilježe da Franulići imaju grob u nerežišćkoj župnoj crkvi već 1685. g., a 1783. g. zapisano je da se taj grob nalazi ispod propovjedaonice. Na tome starom grobu Franulića danas je potpuno izlizan grobni natpis, kako je slučaj s najvećim dijelom još uvijek sačuvanih nadgrobnih ploča u crkvenom pločniku. Osim toga groba u crkvi, imali su i jedan grob pred crkvom, kako je ubilježeno 1794. g.

Da su Franulići nerežišćki starosjedioci, dokazuje u Leksiku prezimena SR Hrvatske 1976. g. objelodanjen prvi poratni popis pučanstva u Hrvatskoj, izvršen 1948. g. Gotovo su svi nositelji prezimena Franulić registrirani upravo u Nerežišćima, a svega nekolicina koju nalazimo drugdje po Hrvatskoj nerežišćkog je podrijetla.

Vrsta, naslov i potvrda plemstva

"Najstariji sloj bračke vlastele dio je najstarije hrvatske vlastele. (...) Prvi brački plemići potječu od hrvatskih velikaša 11. - 13. stoljeća" ( Gospodnetić, 36, 278). Budući da Franulići pripadaju izvornom ili iskonskom bračkom plemstvu (nobili originarii), ubrajaju se u hrvatsko praplemstvo.

Na temelju pisanja V. A. Duišina, hrvatsko praplemstvo - od kojega ima još i danas mnogo izravnog potomstva - vuče svoje korijene još iz stare hrvatske države. U praplemstvo također spada i plemensko plemstvo koje se dijelom preselilo u južnohrvatske gradove, a dijelom se do danas održalo u malom seoskom plemstvu. Glavnina južnohrvatskog plemstva, u kolijevci stare hrvatske države, zapravo je hrvatsko praplemstvo.

Dok Duišin postanak hrvatskog praplemstva stavlja već u doba hrvatskih narodnih vladara M. Barada zastupa mišljenje da se o hrvatskom plemstvu - u europskom smislu riječi - može govoriti tek dolaskom ugarskog kralja Kolomana na hrvatsko prijestolje 1102. g. Svakako, tu se radi o tisućljetnoj starini hrvatskog praplemstva, među koje spadaju i Franulići.

U Južnoj Hrvatskoj postojao je u načelu patricijat pojedinih komuna pa ga je tako imala i Bračka komuna. Iskonsko ili izvorno bračko plemstvo, zapravo bračko praplemstvo, zatekla je i priznala Mletačka republika, kad je 1420. g. Brač dragovoljno prihvatio njezino vrhovništvo.

I prije nego su se fiksirala prezimena, koja su se dotad mijenjala po načelu patronimika, čuvala se svijest o kontinuitetu, poglavito odličnih rodova. Upravo je 12 rodova bračkog praplemstva (Balojević, Brtičević-Cvitanić ili Sutković-Matijević, Filipović, Jakšić-Jakovljić, Macolović, Marojević, Mladinić, Nižetić-Petrić, Obaljević-Franulić, Stipančić, Šimunović-Jerčić i Zuvanić) ljubomorno čuvalo predaju po kojoj su upravo njihovi preci začetnici benediktinske opatije u Povljima na Braču, utemeljene u davnom 9./10. st., a obnovljene 1184. g.

U nerežišćkim župnim matičnim knjigama i anagrafima (te se knjige još nazivaju Stanje duša /Status animarum/, a zapravo su pregledni popisi pučanstva otvorenog tipa, naime za dopisivanje novih koljena), uz određene upise pojedinih Franulića stoji naznačeno dominus ili nobilis (huius Insulae), tj. gospodin ili plemić (ovog otoka).

Pismo dr. Nike Dubokovića Nadalinija (+ 1991.), znanstvenika velike kulture, upućeno don Josipu Franuliću, sadrži i ove rečenice: "Dominus, a još više Nobilis, pitanje o pripadnosti plemstvu rješavaju u potpunosti. (...) Biti plemić značilo je imati neka komunalna prava. Mletački sustav patricijata (a taj je bio imali neko vrijeme u 13. i 14. st. pa stalno od 1420. g.) tražio je da Vijeće dotičnog prizna za svoga člana i time je postao plemić."

"Popis bračkih obitelji koje imaju i stalno su uživale povlasticu izvornog plemstva", što ga je Bračka komuna 1657. g. predstavila Mletačkom senatu, objavio je 1802. g. brački povjesničar don Andrija Ciccarelli u svojemu nezaobilaznom djelu o otoku Braču i njegovu plemstvu. Ondje je Franuliće još upisao s inačicama Hranulić i Hranoević. Taj je Ciccarelliev popis izvornoga bračkog plemstva, među kojima su i Franulići s navedenim inačicama, u svoje djelo o plemstvu Kraljevine Dalmacije 1873. g. preuzeo C. G. F. Heyer von Rosenfeld.

Treba naglasiti da su isprave o plemstvu ne samo obitelji Franulić, nego i ostalih bračkih plemića, nasilno uništene pri pučkoj buni na Braču, nakon pada Mletačke republike 1797. g. Očevidac tih događaja, i sâm plemić, don Andrija Ciccarelli, piše: "Svjetina, raspaljena od potajnih buntovnika, prisilivši oružjem u ruci plemiće da se odreknu svojih prava i prerogativa te da im predadu papire koji su se odnosili ne samo na plemićku bračku komunu, nego također i sva druga odlikovanja pojedinih obitelji, koje su dobile u bilo koje vrijeme i od bilo koje vlasti. (...) Nakon što su počinili tako neobičnu bunu i nasilje, prisilili su sve plemiće i privilegirane da predadu kao dodatak prisilne odreke odgovarajuće dokumente."

Nakon toga je međutim u Dalmaciji, pa tako i na Braču, uslijedilo razdoblje prve austrijske uprave (1797. - 1806.), tijekom koje su brački plemići, pa tako i Franulići, zadržali svoj dotadašnji status. Takvo je stanje potrajalo tek do nastupa francuske okupacije Dalmacije 1806. g., kad je ukinuta povijesna Bračka komuna i njezin patricijat pa su onda i Franulićima prestala vrijediti sva dugostoljetna plemićka prava i povlastice.

Osim u spomenutim nerežišćkim župnim knjigama te u navedenom objavljenom popisu bračkog praplemstva, Franulići se kao plemići (nobiles) spominju i u raznim neobjelodanjenim arhivalijama, primjerice u župničkim popisima stanovništva, gdje su posebno zabilježeni najprije plemići, zatim povlašteni i konačno pučani. Ovdje se u presliku prilaže ona stranica koja sadrži mjesno plemstvo kod popisa žitelja u Nerežišćima 1737. g. Od ukupno 33 plemićke obitelji, koliko ih je tada živjelo u mjestu od oko tisuću stanovnika, bilo je 6 plemićkih obitelji Franulića.

Rodoslovlje

Baveći se tri i pol desetljeća znanstveno-istraživačko-spisateljskim radom poglavito s područja povijesti, autor je istraživao i prošlost svoje obitelji i roda te je iz matičnih knjiga zavičajne župe izradio rodoslovlje. Ondje je prikazana uzajamna krvna i kronološka povezanost u četiristoljetnom slijedu, naime otkad su sačuvane župne matične knjige u tisućljetnoj postojbini Franulića - Nerežišćima na Braču.

Istaknuti članovi obitelji u prošlosti

Među zastupnicima obitelji, koje su 1483. g. imale pravo pokroviteljstva ( patronata) nad benediktinskom opatijom (od sredine 14. st. komenda) sv. Ivana Krstitelja u Povljima na Braču, bio je i Franul Mišević iz roda Obaljevića. Od imena Franul (= Frane) izveden je u 16. st. patronimik Franulić, koji nose Ante i Ivan, Franini sinovi; oni su 1563. g. pribivali skupu izbornikâ kada je biran novi opat komende, a na skupu izbornikâ o njihovim pravima i dužnostima 1579. g. u Nerežišćima rod su zastupala braća Marko, Ante i Petar, za koje se kaže da su "iz potomstva roda Obaljevića, sada nazvani Franulići, koji sada tvore tri obitelji"; braća su bila glave tih triju obitelji.

Brački komunalni arhiv (danas u zadarskome Državnom arhivu) čuva i veoma rijetke zapisnike bračke plemićke skupštine, unutar koje su i pojedini Franulići obnašali određene dužnosti. Ti su se izbori dužnosnika plemićke komune obavljali svake godine. Tako sačuvani zapisnik sjednice Velikog vijeća 1698. g. bilježi Stjepana u sastavu povjerenstva za izbor ostalih nositelja općinskih službi, dok se sljedeće godine u istoj ulozi navodi Ante. Na dozvoli pak bračkog kneza za izvoz bračkog vina 1733. g. kao svjedoka susrećemo Ivana.

Župna pismohrana sadrži podatak da je 1723. g. gaštald (predstojnik) bratovštine (= vjernička pobožna udruga) Presv. Sakramenta Ante. Uz upis smrti šezdesetogodišnje Jelene 1829. g. stoji da je "zavjetovala djevičanstvo" ( virginitatem professa). Juraj, umro 1835. g., bio je subrat Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja (sa sjedištem u Splitu).

Nakon što su stoljećima obitavali isključivo u svojoj drevnoj postojbini Nerežišćima, prvi se odande oko 1800. g. iselio u obližnji Supetar na moru pomorac Andrija. Njegov sin Vinko bio je brodovlasnik, unuk mu je Andrija kao 21-godišnji mornar 1858. g. nastradao u brodolomu blizu Škotske, a drugi unuk, postolar Pavao, preselio se 1869. g. iz Supetra u Bol.

Franulići su se u 19./20. st. selili u prekomorske zemlje pa su bili trgovci, obrtnici, industrijalci i farmeri u Argentini, Boliviji i Čileu, dok je Frane u Buenos Airesu imao hotel. U čileanskom gradu Punta Arenasu društveni djelatnik Antun bio je 1916. g. predsjednik Hrvatskoga dobrotovornog društva, a g. 1917. član uprave društva Dalmacija. Dinko je dvaput bio na službi predsjednika športskog društva Sokol, osnovana 1927. g. u Antofagasti (Čile). U razdoblju od 1914. do 1941. g. obitelj Franulić posjedovala je jedno od većih čileanskih kazališta.

Od Franulića nastanjenih u Čileu najpoznatija je Lenka (Antofagasta, 1908. - Santiago de Chile, 1961.), sveučilišna profesorica, spisateljica i prevoditeljica. Dobitnica je nekoliko nacionalnih i međunarodnih priznanja. Veliko je i nezaobilazno ime u novinarskom, književnom i uopće kulturnom životu Čilea. U njezinu je čast pjevao Pablo Neruda, znameniti čileanski pjesnik, nobelovac. Čileanska godišnja nagrada za djelatnike obavijesnih sredstava zove se Lenka Franulić.

Lenkina sestra Dobrila (Antofagasta, 1918.), koncertna umjetnica - violončelistica, živi u Santiagu, a njihov rođak Jorge (= Juraj) (Antofagasta, 1932.), sin ljekarnika Jerka, u dječačkoj dobi doseljen iz Nerežišća, sveučilišni je profesor, slikar, kipar, arhitekt i urbanist, od g. 1960. nastanjen u Brazilu (Sao Paulo). Postiže uspjehe već od prvih svojih izložbi, koje u velikom broju po američkim i europskim zemljama priređuje samostalno i zajednički. Djela mu se nalaze u privatnim zbirkama i mnogim muzejima. Dobitnik je više zlatnih medalja i drugih svjetskih priznanja.

Vinka (Nerežišća, 1906. - Zagreb, 1943.), časna sestra u družbi Školskih sestara franjevki, radila je kao bolničarka u zdravstvenim ustanovama po raznim mjestima. Njezina rođakinja Barbara majka je Splićanina prof. fra Josipa Ante Solde (1922. - 2005.), povjesničara, glazbenika i višestruka kulturnog djelatnika.

Među bračkim obrtnicima, nabrojenima u Bračkom zborniku 1940. g., nalazi se bolski postolar Ivan te nerežišćka pekarica Lukre, a jedna je od nerežišćkih trgovina i ona mješovite robe na malo vlasnika Andrije. Na objelodanjenu popisu partizanskih boraca iz Drugoga svjetskog rata su Andro, Ivan i Žanko te žrtva fašističkog terora Marko. U zborniku o folkloru otoka Brača 1975. g. spominje se Veljko kao kazivač, pjevač i harmonikaš. Zbornik o zadrugarstvu otoka Brača navodi da je nakon Drugoga svjetskog rata na tome području u Nerežišćima zaslužan Ivo.

Biografije članova Hrvatskoga plemićkog zbora

Mate Franulić

Mate Franulić rođen je 6. ožujka 1956. u Nerežišćima na Braču. Završio je osnovnu školu. Nakon što je devet godina bio zaposlen u Favoritu, Plivinoj tvornici bombona i žvakaćih guma u Nerežišćima, 1988. g. napustio je taj posao te se posvetio poljodjelstvu i stočarstvu. Ispuštajući nabrajanje ostalih priznanja primljenih u toj djelatnosti, spomenimo da je 2002. g. njegova selekcija janjaca proglašena najboljom na Braču, a 2005. g. dobio je zlatnu medalju za kvalitetu bračkoga ovčjeg sira.

Godine 1984. oženio se Zdravkom Peljić, kemijskom tehničarkom, rođenom 1959. g. u Solinu. Njihova su tri sina: Tonči (1985.), tehničar mehatronike, Jurica ( 1987.), kamenoklesar, i Josip (1992.), srednjoškolac.

Mate živi u Nerežišćima, u središnjemu - povijesnom - dijelu mjesta, na početku stubišta kojim se uspinje do župne crkve, inače najmonumentalnije na Braču. S ulične je strane na Matinoj kući sačuvana metalna pločica s talijanskim natpisom da je kuća bila osigurana u Trstu 1831. g. Član je HPZ-a od 1995. g.

Don Josip Franulić

Još od studentskih dana bavi se znanstvenim radom. Tematika je njegovih radova regionalno-lokalna: povijest matične Hvarsko-bračko-viške biskupije i pojedinih njezinih župa te životopisi zaslužnih biskupijskih svećenika. Time je obogatio bibliografiju svoje zavičajne biskupije kao nijedan od svećenika pisaca u 860- godišnjoj povijesti te biskupije. Također je jedan od veoma rijetkih seoskih župnika u Domovini koji je ujedno pisac znanstvenih radova. Suradnik je Hrvatskoga biografskoga leksikona (izdavač Leksikografski zavod Miroslav Krleža u Zagrebu).

Dosad je tiskao šest knjiga sa sadržajem iz svjetovne, crkvene i kulturne prošlosti, dok su mu četiri djela u rukopisu i pripremi. Njegova bibliografija broji oko 200 naslova rasprava, članaka i prijevoda (s latinskog i talijanskog jezika) u 26 domaćih i stranih periodičnih publikacija.

Uz svoj znanstveni rad, zaslužan je sređivanjem, proučavanjem i objelodanjivanjem župnih arhiva na području održavanja i obnove crkveno- kulturne baštine,. U gdinjskoj župnoj kući postavio je muzejsku zbirku sakralnih predmeta. Obnovio je gdinjske, zastražišćke i poljičke crkvene objekte s njihovim cjelokupnim inventarom. Pojedini restauratori i konzervatori na području srednje Dalmacije izdvajaju upravo zastražišćku župnu crkvu kao primjer održavanja crkveno-kulturne baštine.

Za upoznavanje don Josipova života i djela vrijedi naglasiti da su u povodu njegovih životnih jubileja (25 godina svećeništva, 50 godina života, 25 godina spisateljstva) urednici dviju periodičnih publikacija u kojima je objavljena glavnina njegovih radova priredili spomen-knjigu: Don Bepovo srebro i zlato, Split 2002. (136 str.) (Don Josip je, naime, poznatiji kao don Bepo.) Najopsežnije poglavlje u toj spomenici sadrži izbor iz pismenih priopćenja i zapažanja u svezi s don Josipovom četvrtstoljetnom spisateljskom djelatnošću. Ondje se susrećemo s tekstovima stotine autora: akademika, sveučilišnih profesora, nadbiskupa te raznih svjetovnih i crkvenih uglednika.

Za zasluge u spisateljskoj djelatnosti primio je 1999. g. nagradu Splitsko- dalmatinske županije, odličje Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića 2009. godine i nagradu općine Nerežišća 2010. godine. Član je HPZ-a od 1995. g.