Obitelj Cindro

Cindro je splitska plemićka obitelj. U dokumentima se spominje od XIII st. Navedena u popisu plemstva koje je Bela IV zatekao u Poljicima 1241. Splitskoj lozi potvrđeno je 1882. austrijsko plemstvo. Članovi obitelji obavljali su različne komunalne dužnosti u Splitu te sudjelovali u javnom životu grada. Godine 1270. IVAN, gradski sudac, potpisuje s predstavnicima Splita mir s gradom Piranom. Njegov sin NIKOLA također je gradski sudac, kao i unuk LOVRO, koji se spominje svjedokom u sporu između Nelipića i Venecije zbog tvrđava Ključ i Knin u prvoj pol. XIV. st. NIKOLA, Lovrin unuk, poginuo je 1400. boreći se na strani izbjeglica u sukobu između "unutrašnjih Splićana" i izbjeglica, a praunuk PETAR prisustvuje 1395, s ostalim gradskim sucima u Splitu, sklapanju mira između zaraćenih trogirskih plemića. Nikolin sin NIKOLA spominje se u ispravama iz XV. st. kao sudac i rizničar splitske katedrale (naručuje srebrni tabernakul od zlatara Petra Girice) te zastupnik splitske općine u Veneciji oko 1452. Rizničar splitske prvostolnice bio je i JEROLIM, koji 1497. sastavlja popis njezina inventara.

Pojedini članovi obitelji Cindro bili su birani za poljičke knezove: DUJAM 1497, sin mu AGOSTIN, koji 1503 ruši mostove preko Cetine prema knežiji Radobolje uspjevši tako obraniti Poljica od Turaka, 1555. i praunuk Agostinov AGOSTIN, Agostinovi sinovi su NIKOLA, borac protiv Turaka i PETAR, paleograf (v. gore) i AGOSTINO, otac JERONIMA, suradnik i prijatelj humaniste I. Lučića (Luciusa), koji je posjedovao bogat arhiv o povijesti Splita i Trogira, na koji se Lučić često poziva, Jerolimov sin AGOSTINO (1663-1716) bio je više puta rizničar splitske katedrale od 1694. do 1716.

Preskačemo nekoliko generacija i dolazimo do suca JAKOVA (1755-1818) koji je za francuske vladavine bio načelnik Splita od 1806-1808, a potom je od 1811 do 1813 tu dužnost obavljao brat mu JOSIP. U slijedećih nekoliko generacija susrećemo Cindrove kao općinske vijećnike i prisjednike, suce i povjesničare ( JEROLIM, 1814-1875, profesor povijesti i upravitelj splitske gimnazije, autor povijesnih radova). ANTE (?-1904), živopisna ličnost, bio je poručnik u austrijskoj vojsci, a istupivši iz nje, prelazi ruskim jedinicama i sudjeluje u krimskom ratu, gdje se istie hrabrošću (Georgijevski križ, vlastoručno pismo cara). Po završetku rata vratio se u Split, ali nakon izbijanja bosansko- hercegovačkog ustanka (1875-1878) pridružuje se ustanicima. Zanimljivo je da su mu braća AUGUSTIN i BENVENUTO bili istaknuti autonomaši, članovi autonomaške općinske uprave (Benvenuto je bio kustos prirodoslovnog muzeja u Splitu), dok mu je nećak JOSIP (djed sadašnje generacije Josipa i Nikole), profesor u Kotoru, Dubrovniku i Splitu, također kao dobrovoljac sudjelovao u bosansko- hercegovačkom ustanku 1875. i 1876. Po povratku u Split bori se protiv autonomaša. Ističe se radom u kazališnoj družini Slavjanskog napretka. Bio je jedan od prvih nastavnika tjelovježbe u splitskoj gimnaziji te među utemeljiteljima srednjih škola za žensku mladež u Dalmaciji (zaslužan za otvaranje prve ženske građanske škole u Splitu). Odlučna je bila njegova uloga u pobjedi narodnjačke stranke nad autonomašima, pa je član prve hrvatske splitske općinske vlade pod vodstvom Gaje Bulata. Kćerka mu CVIJETA, koncertna pjevačica i pedagog, poučavala je pjevanje na glazbenoj školi hrvatskog pjevačkog društva "Zvonimir", a na svojim muzičkim večerima, značajnim za muzički i kulturni život Splita u međuratnom i poratnom razdoblju okupljala istaknute glazbenike - izvođače i skladatelje.

NIKOLA CINDRO borac protiv Turaka (Split, sredinom XVI stoljeća - pod Klisom 28. V 1596.). Prema vlastoručnom pismu fra Frane Bertučevića, viteza jeruzolimskog njemačkom caru Rudolfu, bio je, zajedno s Ivanom Albertiem, glavni organizator u pothvatu za oslobađanje Klisa od Turaka 1596. U toj akciji, kojoj se iz svojih razloga protivila Venecija, Cindro je imao osigurati potporu i novac od cara Rudolfa te pridobiti uskočke i carske čete. Iako je u tome uspio (kako Bertučević kaže, "ne žaleći troška i izlažući se opasnosti"), preuranjena odluka Ivana Albertia da prodre i osvoji Klis (7.IV 1596) onemogućila je snage koje je Cindro organizirao. Cindro je pritekao u pomoć Albertiu 8. travnja, a carske čete pod generalom Jurjem Lenkovićem 27. travnja. Nakon Albertieve pogibije, preuzima Cindro zapovjedništvo tvrđave. Tome se usprotivio Albertiev brat arhidjakon Nikola (Alberti) i, da ne bi došlo do razdora među braniteljima Klisa, Cindro je zamolio Lenkovića da imenuje drugog zapovjednika, a on se prihvatio opasnog zadatka da zajedno s Lenkovićem dovede pomoć opsjednutoj tvrđavi. U noći od 28. svibnja probio se zajedno s Lenkovićem iz tvrđave, ali je na obroncima Mosora sasječen u sukobu s nadmoćnijom turskom vojskom. Klis je ponovno pao u turske ruke 30. svibnja iste godine.

PETAR CINDRO (Split, XVI/XVII st.). Brat je Nikole, borca protiv Turaka. Prikupio je i sačuvao više starih rukopisa, temeljnih za prošlost Splita, popunivši obiteljski arhiv vrijednim srednjevjekovnim djelima. Arhivskom građom što ju je Cindro prepisao ("Historia Salonitana" Tome Arhiđakona, "De Gestis Romanorum imperatorum et summorum pontificum" Mihe Madijeva i "Summa historiarum tabula de gestis civium Spalatinorum" Marina a Cutheisa) ili prikupio, znatno se poslužio Ivan Lučić u svojim povijesnim radovima, osobito u djelu "De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex" (Amsterdam 1666), a poslije i Aleksandar Bogetić u djelu "Illyricum sacrum".