Obitelj Mihačić ili Kuščić

Prema crkvenim matičnim knjigama župe Pučišća stara bračka plemićka obitelj Mihačić zvala se nekoć Kuščić. Ime je dobila po svom predku i osnivaču Mihovilu Kuščiću. Oblik prezimena ukazuje da je to patronimik nastao od hipokoristika Miho ili Mihac, uobičajenog svetačkog imena Mihovil, te je po njemu ustanovljeno prezime Mihačić. To se novonastalo prezime održalo do danas. Da se Mihačići prezivahu Kuščić, potvrđuje zapis u matičnoj knjizi rođenih župnog ureda u Pučišćima 1669. godine, kod krštenja Jerolima, sina Ivana Kuščića odnosno Mihačića.

Prvi je ponio prezime Mihačić izvjesni Jakov, rođen i zabilježen kao Jakov Kuščić nosi to prezime i kod vjenčanja 1694. godine kada ženi Katarinu Kraljić da bi tek na upisu smrti 1641. godine u crkvenim matičnim knjigama zapisan novim patronimikom ali i prezimenom ili oznakom roda: Jakov Kuščić ili Mihačić.

Obitelj Mihačić koja je pripadala izvornom ili iskonskom komunalnom plemstvu potječe sa otoka Brača a ubraja se u izvorno bračko praplemstvo, rodovskog porijekla nedvojbeno hrvatskih korjena. To je plemstvo, organizirano u plemićku općinu, zatekla novouspostavljena mletačka vlast 1420. godine, kao izgrađen društveni stalež otočkog plemstva priznavši svim njegovim članovima pripadajuća staleška prava i povlastice na temelju Statuta i vladarskih povlastica izdanih od ranijih vladara.

Znani brački povijesničar Andrija Ciccarelli (Osservazioni sull' isola della Brazza, e sopra quella nobiltà, Mletci 1802.) navodi ih u popisu bračkog plemstva kao Kuščić overro Mihačić. Osim plemenitih Mihačića postojali su Mihačići neplemenitog porijekla, brački pučani. Ta je loza potekla od Hektora Mihačića, nezakonitog sina bračkog plemića i vikara Bernardina Prodića, te bračke plemkinje Katarine Mihačić. Hektor po samoj naravi svoga rođenja nije pripadao plemićkom staležu, u početku je bilježen majčinim prezimenom Mihačić. Njegovi su potomci tijekom vremena ustanovili novi patronimik Hektorović, odnosno Ektorović, Etorović, i naposljetku Eterović, koje prezime nose do danas.

Slika 2. Popis bračkog plemstva 1802. godine iz knjige Andrije Cicarellija Oservaziona sull islola della Brazza. Označeno prezime Cuschich overro Mihacich (Kuščić ili Mihačić)

Slika 3. Popis plemićkih obitelji za dodjelu soli u Pučišćima 1742. godine, signor (gospodin) Jerolim Mihačić s dvanaest članova obitelji (pod brojem 10)

U Pučišćima na otoku Braču živjeli su plemeniti Mihačići. U poznatoj pobuni bračkih pučana 1797. godine došlo je do uništavanja većeg broja bračkih spisa te se nažalost ne može pratiti kontinuirani rodoslovni slijed ove obitelji od njenog prvog spomena 1423. godine do danas. Dokumentirano i neprekinuto utvrđeno rodoslovlje obitelji Mihačić započinje s Jakovom (1570.-1641.) sinom Mihovila Kuščića. On je iz drugog braka s Margaritom nepoznata prezimena imao dva sina: Mihovila (1605.-1680.) i Ivana (1613.-?). Ivan ženi Orsolu nepoznata prezimena te i on ima dva sina: Mihovila i Jerolima. Lozu nastavlja Jerolim (1669.-1742.) oženjen Katarinom pl. Capković, a njihov mlađi sin Mihovil (1705.-1764.) sa ženom Margaritom pl. Mladinović (Mladinić) ima jedinca Antu.

Ante Mihačić (1746.-?) ženi Vinku Martinić Perjević, te njihov sin Juraj Andrija, drugi po rođenju, nastavlja obiteljsku lozu.

Juraj Andrija (1779.-1841.) je s Magdalenom Kraljević izrodio tri sina od kojih tek Ivan (1816-?) ostavlja muško potomstvo. Od Ivanovih sinova, Ante i Ivana, koje ima s Reginom Marković obitelj se podjelila na dvije grane. Stariji Ante (1859.-1918.) ženi Ivanu Radić nastavljajući lozu na Braču, dok potomci mlađeg Ivana (1868.-1933.) sele s otoka Brača u Slavoniju, gdje i danas žive.

Ivan (1884.-1960.) sin Ante i Ivane Radić nastavlja lozu ženidbom za Katarinu Antunović s kojom ima sinove Antu i Jurja Nikolu. Od Ante (1911.-1999.) i Katarine Cvitanić loza se nastavlja po njihovim sinovima Ivanu i Marku. Stariji, Ivan (1939.) ženi Ivančicu pl. Matulić s kojom ima sinove Vatroslava (1967.) i Hrvoja (1972.), a mlađi Marko (1948.) vjenčan Marijom Jelinčić ima sina Antu i kći Ivanu.

Prava i povlastice bračkog plemstvg potvrđivane su i priznavane kroz stoljeća više puta. Najranija isprava - diplomatički sumnjiva- u kojoj se spominju brački plemići je ona koju je tobože izdao hrvatski kralj Dmitar Zvonimir s nadnevkom 12. ožujka 1077. kojom bračkim plemićima daje pravo slobodne trgovine po cijelom hrvatskom kraljevstvu.

Hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinac je također za svog vladanja Dalmacijom potvrdio prava i povlastice bračkih plemića. Nažalost isprava se nije sačuvala već, se izričito navodi u povlastici koju je u istu svrhu izdao bračkom plemstvu bosanski kralj, ali i hrvatski Stjepan Tvrtko I. 22. srpnja 1390. godine kada je otok Brač priznao njegovu vrhovnu vlast. Nakon što se ugarsko-hrvatski protukralj Ladislav Napuljski u Zadru okrunio tada jedinom raspoloživom anžuvunskom krunom na čijoj svečanosti su bili nazočni najugledniji predstavnici bračkoga plemstva, izdao je 14. kolovoza 1403. godine povelju kojom bračkim plemićima priznaje i potvrđuje sva dotadašnja prava i povlastice koje su uživali pod njegovim prethodnicima, kraljem Ludovikom I. i Stjepanom Tvrtkom I.

Kad je Mletačka republika 1420. godine podvrgnula otok Brač svojoj vlasti, prihvatila je i priznala zatečeno plemstvo, što je sadržano u dukali od 22. listopada 1420. godine dužda Tome Moceniga. Iz dispozicionog dijela te listine jasno je istaknuto pod kojim uvjetima mletačka vlast prima otok Brač "pod svoje okrilje" ne dirajući ranije stečena staleška prava lokalnog plemićkog tijela (Velikog viječa). Mletačka vlast je bračkom plemićkom vijeću terminacijom mletačkog sindika i providura Jerolima Marcella 6. studenog 1488. godine priznala isključivo pravo primanja novih plemića u plemićko vijeće. Također je dužd Karlo Contareno 6. rujna 1657. godine potvrdio sva staleška prava izvornom bračkom plemstvu naredivši da se otada ima voditi knjiga plemića (Libro dei Nobili).

Nakon propasti Mletačke Republike (svibanj 1797.) , nastupio je period prve austrijske uprave u Dalmaciji pa tako i na otoku Braču. U to doba (od 1797. do 1806.) austrijska je vlast prihvatila zatečnu upravnu i političku organizaciju uprave i vlasti, staleže i redove koji su postojali u pokrajini, pa je preko guvernera Rajmunda grofa Thurna potvrdila prava bračkom plemstvu odlukama izdanim u Zadru 3. veljače i 11. veljače 1798. godine.

Druga austrijska uprava zamjenila je kratkotrajnu Napoleonovu vlast (1806.-1813) i čvrsto vladala ovim krajevima sve do sloma 1918. godine. Nova "stara" vlast potpuno se drugačije postavila prema dalmatinskom plemstvu pa tako i prema plemstvu otoka Brača. Neujednačenim i nikad do kraja dokučenim kriterijima nova je vlast potvrđivala staro plemstvo uključujući ga tako u korpus austrijskog plemstva, ili što je bilo daleko češće, odbijala dati svoje priznanje. Međutim, heraldičko povjerenstvo Kraljevine Italije je 1908. godine pokrenulo postupak ispitivanja povijesne utemeljenosti bračkog plemstva, a 1910. godine i doista priznalo plemstvo bračkog plemićkog vijeća. Po toj načelnoj potvrdi mogli su dobiti priznanje plemstva svi oni državljanimi Kraljevine Italije, koji su vjerodostojnim spisima mogli dokazati pripadnost svojih obitelji plemstvu otoka Brača. Od bračkih plemićkih obitelji to je priznanje dobila obitelj Tomaseo (Tommaseo) starinom Tomašić. Time je jedna suverena europska država u dvadesetom stoljeću priznala plemstvo bračke komune.

Slika 4. Preslik potvrde bračkog plemstva od strane mletačke vlasti iz 1657. godine

Grb obitelji zasad nije pronađen, jer su arhivalije bračkih plemića dobrim dijelom bile uništene 1797. godine. Građa je nadalje i uslijed nemara propadala tijekom XIX. stoljeća, te se i zbog toga većini bračkog plemstva ne znaju obiteljski grbovi.

Ukoliko su brački prvaci ispoštovali odluku Senata iz 1657. godine onda su doista vodili knjigu plemića gdje su svakako morali biti naslikani njihovi grbovi kao što je to uredno vođeno u Skradinu ili Pagu. Za sada nije poznato da li je takva knjiga bila vođena na Braču te i s tog razloga pitanje obiteljskog grba Mihačića ili Kuščića ostaje za sada otvorenim.

Preslik priznavanja povlastica bračkoga plemstva iz 1798. godine (prva austrijska uprava)