Obitelj Draganić-Vrančić

 

Draganić-Vrančić postoji tek od godine 1743. godine, a prije toga to su dvije potpuno nezavisne, ali vrlo značajne plemićke porodice Šibenika.

 

Porijeklo prezimena i rodonačelnici

 

Obitelj Draganich (1332-1737)

 

Prema Duišinu (1938) obitelj pripada razdoblju hrvatskog praplemstva, dakle iz doba hrvatskih vladara ili Arpadovića i jedna je od najstarijih plemićkih i vlastelinskih šibenskih porodica. Zabilježeni su oblici Dragani, Draganich i de Draganis. Prvi spomenuti pripadnici obitelji su Vuk kojem je sin Golub i unuk Dragoja. Dragoja se spomennje 1332. godine (Galvani,1885.). Vjerojatno od Dragoja potiče i ime obitelji.

 

Obitelj Veranzio (Vrančić)(1360-1737)

 

Prema Galvaniu (1885), obitelj pripada ugarsko-bosanskom praplemstvu. Grb s ljiljanima su dobili od ugarsko-hrvatskog kralja Ladislava (1077-1095) i u Šibenik su došli već kao plemići. Nazivali su se Wranijchijch, Wranchijch i Veranchijch, pa zatimlatinizirano Veranzio. Potječu od obiteljskog rodonačelnika Nicolo’a nadimkom Cimador, koji je postao građanin Šibenika 1360. godine. (Kronika grada Šibenika)

 

Postojbina obitelji

 

Obitelj Draganić

 

Dragoja, prvi je Draganich, koji se spominje u kronikama grada Šibenika i to 1332. godine (Duišin 1938) , da bi dvadesetak godina kasnije Draganichi već bili registrirani kao šibenski patriciji (plemstvo). U godinama 1500. do 1503., Nicolo’ Draganich je kupnjom Zlosela, (Pirovac) i velikog dijela okolice, te gradnjom zidova i crkve, postao nasljednim conteom.

 

Članovi obitelji conte Draganich bili su u Šibeniku, tijekom sedam proteklih stoljeća, ugledni gradski službenici, suci, odvjetnici, trgovci, diplomati, vojni pukovnici mletačke , mađarske , austrijske i francuske vojske, gradski kapetani, borci protiv Turaka, brodovlasnici, opati, đakoni, benediktinci, poglavarice samostana, ali nadasve pismeni i obrazovani ljudi, što je rijetkost za prošla vremena.

 

O obitelji Draganich postoje mnoštvo podataka, u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, u Muzeju grada Šibenika, a ponajviše, u Hrvatskom državnom arhivu u Zadru, gdje postoje 6 velikih fascikla dokumenata o obitelji Draganich i rukopisa pojedinih njenih članova. Nažalost nitko do sad nije sustavno i znanstveno istraživao taj dio naše povijesti. Još i danas u Šibeniku, u ulici Calle Larga postoji palača Draganić, koja nažalost više nije u obiteljskom posjedu.

 

Obitelj Veranzio (Vrančić)

 

Obitelj je originalno pripadala bosanskom plemstvu. Ladislav I. Sveti (1077- 1095) ugarski kralj, dodijelio je obitelji 3 zlatna ljiljana u grbu.

 

Slijedom političkih neprilika, nekoliko Veranzia (Vrančića) se naselilo u Hrvatskoj, a jedan od njih je došao i u Šibenik.

 

U Šibeniku se po prvi put, 1360. godine, jedan Veranzio spominje u kronikama, kao građanin Šibenika i to je Nicolo’, zvan Cimador. Njegov sin Zuanne (Giovanni, Ivan) primljen je 1444. g. u Vijeće plemića grada Šibenika.

 

Antonio Veranzio (Antun Vrančić), služio je tijekom XVI. stoljeća kralja Ivana Zapoljskog, cara Maksimilijana II. i cara Rudolfa II., te je bio kao diplomat u Turskoj, Francuskoj i Engleskoj. Kasnije je državnik-carski kancelar, nadbiskup, kardinal, primat i podkralj Mađarske.

 

Za Antunove zasluge austrijski car Maksimilijan II.: njemu, Antunu i njegovoj braći Micheleu i Pietru, diplomom od 10-09-1568, daruje veći dio dalmatinskog zaleđa, od Knina do Splita, (tada pod Turcima), te imenuje njega, njegove legitimne potomke, i braću, nasljednim grofovima Eszetergona (Strigoniae).

 

Faustu Veranzio (Vrančić), Antunovom nećaku, austrijski je car Rudolf II., 1587. godine , novom poveljom potvrđuje Maksimilijanovu diplomu iz 1568. g. (Statut)

 

Obitelj Veranzio bila je stoljećima jedna od najimućnijih i najuglednijih u Šibeniku a njeni su članovi, poput onih, obitelji Draganich, obnašali časne dužnosti u gradu i šire.

 

S Margaretom Veranzio (1715-1776) gasi se obitelj Veranzio (Vrančić).

 

Sjedinjena Obitelj Draganich-Veranzio

 

Dr. Francesco conte Draganich (1711-1799) i Margareta contessa Veranzio nose oboje, nakon njihove ženidbe (1737), i nakon smrti Margaretinog oca, Antonia conte Veranzio-a, 1743., prezime “Draganich-Veranzio”. To prezime nose i svi njohovi potomci.

 

Francesco i Margareta imali su 6 sinova, od kojih je samo jedan, Nicolo’ Michele, imao potomke.

 

Genealogija obitelji i potvrde plemstva

Dr. Francesco (1711-1799) i Margareta (1715-1776), imali su devetoro djece.

 

Opat dr. Pier Girolamo (1738-1821), najstariji je sin Francesca i slijedom toga naslijedio je, primogeniturom, Zloselo (Pirovac) i okolinu. (Originalni portret u posjedu Vesne Draganić,). S obzirom na činjenicu da je bio opat, nije mogao imati legitimnih potomaka, to rodoslovlje nastavlja njegov mlađi brat Nicolo’- Michele.

 

Nicolo' - Michele (1740-1805), mlađisin Francesca i Margarete, oženio se sa Cassandrom Felice de Petris, pripadnicom eminentne patricijske obitelji grada Cresa, 1765. godine. Imali su 16 djece od kojih 9 sinova. On je bio jedini od braće s legalnim potomstvom.

 

Samo su dvoje njihovih sinova, stariji Casimiro Fausto (1782-1865) (Originalni portret Casimira Fausta i portret njegove supruge Mimi’de Klespe’ su u posjedu Vesne Draganić) i mlađi Fausto-Vincenzo (1784-1860) imali potomstvo.

 

Casimiro Fausto ženi se s Maria (Mimi) 'contessom de Klespe’, a Fausto Vincenzo s Mariom contessom Elisabetta Fenzi.

 

Casimiro Fausto nasljeđuje "in toto", 1821. godine, od svog strica, opata, dr., Pier Girolama, Zloselo (Pirovac) i okolinu.

 

Obitelj se tada dijeli na dvije odvojene grane:

 

  • granu Casimiro-Fausta, (“Šibensko-Zloselsku”) i
  • granu Fausto-Vincenza, (“Šibensko-Prvičku)

 

GRANA CASIMIRO-FAUSTOVA (Šibensko-Zloselska)

Sin Casimiro Fausta a unuk Nicolo’-Michele-a. je dr. Friderico Girolamo (1807- 1880), bio je primarius bolnice u Šibeniku.

 

Njegov sin Gliubomiro (1848-1932), je sudski činovnik u Šibeniku, Biogradu i Zadru, a s bratom Vladimirom, posljednji je gospodar Pirovca. Vladimiro je umro 1918. godine, a jedini mu je sin, Renato, umro 1924. godine.

 

Antun (1887-1965), najstariji sin Ljubomira, diplomirao je građevinarstvo i bio građevinski poduzetnik i posjednik. Studirao je u Beču i Brnu i diplomirao 1911. godine. Imao je sina Vojislava i kćer Vesnu.

 

Vojislav (1917-1982), sin Antuna, je renomirani mostograditelj. Nije imao djece. Supruga mu je Milica Draganić (1893-1984), iz imućne hoteljerske obitelji Tomašić, iz Opatije.

 

Vesna Draganić, (1931), kći Antuna apsovirala je.građevinu. Ima dvoje djece, Tomislava (1965) i Iris (1959), te supruga dr.sc. Duška Vrus-a (1933), pomorskog kapetana i sveučilišnog docenta, iz Opatije.

 

GRANA FAUSTO-VINCENZO (Šibensko-Prvička)

 

Sin Casimiro Vicenzo, a unuk Nicolo’ Michele-a. je Fausto Vincenzo (1784- 1860) –ženi se za Mariu Elisabettu contessu Fenzi.

 

Sin Fausta Vincenzaje Francesco Casimiro (1816-1906), i on je jedini sin koji je imao muško potomstvo, i to:

 

  • u prvom braku s Laurom contessom Soppe’ Papali: sina Fausto-Antonia (r.1842) i
  • u drugom braku s Luigiom contessom de Difnico: sina Alfreda (r.1863).

 

Fausto Antonio je imao sinove Pietra (r.1872), Francesca, Antonia, Luigia i Vuka.

 

Dok je Alfredo imao sinove Francesca i Emanuelea, njihov posljednji potomak Ivo, koji nije oženjen i nema djece, živi sam u renesansnoj ladanjskoj kući Fausta Veranzia, na otoku Prviću, kod Šibenika.

 

Pietro sin Fausto-Antonia, imao je sinove Tomislava, Sergia i Giovannia

 

Tomislav sin Pietrov, jebiopješadijski oficir Kraljevine SHSiimao je sina Aleksandra (r.1929) koji i danas živi u Šibeniku, po zanimanju je arhitekt. Njegov sin Aleksander (1962) muzičar ima dva sina Fausta i Luku.

 

Potvrde plemstva

Obitelj Veranzio

Zuanne (Giovanni) Veranzio, sin Nicolo’a , nestora obitelji, primljen je već 1444. godine u Vijeće plemića grada Šibenika. (Statut Šibenika; Galvani, 1885)

 

Grofovstvo potvrđuje austrijski car Rudolf II 1584. i to tiskanom kopijom poveljom na pergameni, nećaku kardinala Antona Faustu. To je potvrda ( u privitku) već izdane povelje njegovih prethodnika careva Ferdinanda i Maksimiliana iz 1556., te 1568. godine. Njome se, uz darovnicu velikih teritorija Dalmatinskog zaleđa – "hinterlanda", dodjeljuje i naslov grofa Esztergona (Comitis Perpetui Strigonensis), njemu i njegovim legitimnim nasljednicima po krvi.

 

Obitelj Draganich

Patricijat:

 

Članovi obitelji već su polovinom XIV stoljeća bili registrirani kao šibenski patriciji. (H.D.Arhiv u Zadru)

 

Godine 1503., kupnjom Zlosela i okoline , učvršćivanjem i ograđivanjem naselja bedemima, gradnjom crkve i dolaskom kolona, postali nasljednim contima.

 

Obitelj raspolaže pisanim dokazima o četverostoljetnom tituliranju i o feudalnom gospodarenju Pirovcem (Zloselom), ali ne posjeduje više originalnu mletačku povelju. Postoji u nas i u inozemstvu brojna literatura o obitelji i njenim članovima, koja tu činjenicu implicite potvrđuje.

 

Povijesne okolnosti

Potrebno je spomenuti sljedeće povijesne okolnosti, u koje se šibenske obitelji Draganich i Veranzio u potpunosti uklapaju, i to:

 

  • Venecija priznaje zatečeno, staro dalmatinsko i staro bosansko plemstvo okupacijom Dalmacije 1409 - 1520 g. Tu Draganichi i Veranzii su već prisutni.
  • Venecija dodjeljuje plemstvo i titule borcima protiv Turaka od 1520. do 1797.g. Draganichi su brojni vojni i pomorski zapovjednici, guverneri u Mletačkoj Grčkoj (Negroponte,Candia,itd.).
  • Tijekom prve austrijske vladavine Dalmacijom, (nakon mira u Campoformio-u), 1797.-1806. g. , Austrija priznaje cjelokupno venecijansko-dalmatinsko plemstvo.
  • Francuska okupacija Dalmacije 1806 – 1813 ukida sva plemićka prava.
  • Nakon ponovnog osvajanja Dalmacije, Austrija priznaje nakon 1814. samo 20% dalmatinskog plemstva. Tu nema Draganich-Veranzia.
  • Obitelj Draganich-Veranzio, iako jedna od najstarijih u Dalmaciji, nije uvrštena u prvi popis austrijske “Heraldičke komisije”, u Zadru 1823. godine. To je vjerojatno posljedica pripadanja masonskoj loži i suradnji s Napoleonom administracijom.
  • Tek 1847. godine braća Casimiro Fausto i Fausto Vincenzo, mole austrijskog cara Ferdinanda I. da im prizna staro obiteljsko plemstvo i titule grofova. To što su braća čekala 33 godine da bi tražila priznanje, vrlo je indikativno i interesantno, a imamo i povijesne zapise koji je tomu bio razlog.

 

Prvi razlog je bio post-francusko političko djelovanje članova obitelji, ( zajedno s pojedinim članovima splitskog plemstva), s ciljem da se Dalmacija umjesto Austriji, priključi Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu.

 

Drugi razlog bilo je članstvo nekoliko članova obitelji u napoleonskim slobodno- zidarskim ložama.

 

  • Ipak im je godine 1848. priznato obojici plemstvo i titula grofova. Dana 07.03.1853 , ali zbog ne plaćanja plemićkih pristojbi, braći Casimiru Faustu i Faustu Vincenzu, carskim ediktom, je oduzeto austrijsko plemstvo.
  • Fausto Vincenzo moli austrijskog cara Ferdinanda I. povrat plemstva, koji mu , 23.04.1858 Ediktom, ponovno priznaje plemstvo, ali bez titule grofa.

 

Rodoslovlje obitelji