Obitelj Lukšić

Prema zapisima crkvenih matičnih knjiga župe Sutivan, stara bračka plemićka obitelj Lukšić zvala se nekoć Linčanić ili Livčanić To je prezime tijekom vremena promijenila u Lukšić te je u tom obliku zadržano do danas. Taj oblik patronimik je nastao od imena Luka odnosno hipokoristički Lukša, pa je od toga nastalo prezime Lukšić. Točnih dokumenata, tko je prvi ponio novo prezime nema. Godine 1422. spominje se Frane Lukšić. Nije poznato je li on rodonačelnik obitelji Lukšić ili netko od njegovih predaka, no on je za sada prvi poznati član plemićke obitelji Lukšić. Obitelj Lukšić potječe s otoka Brača i ubraja se u hrvatsko praplemstvo, tj. rodovsko plemstvo hrvatskoga podrijetla koje je Venecija 1420. zatekla i priznala. Obitelj je pripadala izvornom ili iskonskom bračkom plemstvu. Nezaobilazni brački povjesničar don Andrija Ciccarelli (Ciccarelli,1802.) navodi ih u svojem popisu bračkog plemstva kao Luxich. U životu bračke plemićke komune članovi te obitelji bili su na raznim dužnostima kao: bokari, giusticieri i mjesni sudci. Obitelj Lukšić starinom je iz Sutivana na Braču, a kasnije su se neki ogranci obitelji odselili u Mirca, kako to bilježi Jutronić (1950.) Grane obitelji Lukšić koje žive i danas u Mircima, nije moguće povezati sa sutivanskim Lukšićima, zbog uništenja matičnih knjiga Miraca.

Prava i povlastice bračkom plemstvu bile su potvrđivane i priznavane kroz stoljeća više puta. Najranija isprava u kojoj se spominju brački plemići jest isprava koju je izdao hrvatski kralj Dmitar Zvonimir dana 12. ožujka 1077. za slobodnu trgovinu po cijelom Hrvatskom Kraljevstvu. Hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinac također je za svog vladanja Dalmacijom potvrdio prava i povlastice bračkih plemića. Na žalost isprava se nije sačuvala već se izričito navodi u povlastici koju je 22. srpnja 1390 u istu svrhu izdao bračkom plemstvu bosanski kralj, a tada i hrvatski Stjepan Tvrtko I. Naime u to doba on je vladao i otokom Bračem. Ladislav Napuljski okrunio se u Zadru i na tom svečanom činu su bili nazočni i neki najugledniji predstavnici bračkoga plemstva. On izdaje 14. kolovoza 1403. godine povelju kojom bračkim plemićima priznaje i potvrđuje sva prava i povlastice koje su uživali pod njegovim prethodnicima, kraljem Ludovikom I. i Stjepanom Tvrtkom I.

Kad je mletačka vlast 1420.godine povdrgnula otok Brač svojoj vlasti, prihvatila je i priznala zatečeno plemstvo, izdana je dukala u kojoj dužd Toma Mocenigo, od 22. listopada 1420. godine prihvaća otok Brač pod mletačku vlast, ali pod određenim uvjetima priznavši prava i povlastice bračkom plemićkom vijeću. Mletačka vlast je bračkom plemićkom vijeću terminacijom mletačkog sindika i providura Jerolima Marcella 6. studenog 1488. godine priznala isključivo pravo primanja novih plemića u plemićko vijeće. Tako je dužd Karlo Contareno 6. rujna 1657. godine potvrdio staleška prava izvornom bračkom plemstvu. Nakon što je pala mletačka vlast, došla je austrijska. U doba svoje prve vladavine u Dalmaciji (1797.-1806.) austrijska je vlast prihvatila zatečnu upravnu i političku organizaciju uprave i vlasti, staleže i redove koji su postojali u pokrajini, pa je preko guvernera Rajmunda grofa Thurna potvrdila prava bračkom plemstvu odlukama izdanim u Zadru 3. veljače i 11. veljače 1798. godine.

Međutim heraldičko povjerenstvo Kraljevine Italije je 1908. godine pokrenulo postupak ispitivanja povijesne utemeljenosti bračkog plemstva, a 1910. godine i priznalo plemstvo bračkog plemićkog vijeća svim državljanima Kraljevine Italije, koji vjerodostojnim spisima mogu dokazati pripadnost svoje obitelji plemstvu otoka Brača.

Popis plemićkih obitelji u Sutivanu iz 1793., među kojima su braća Toma i Ante Lukšić pok. Petra.

Preslik potvrde priznavanja bračkoga plemstva od Austrije iz 1798.godine.

Članovi obitelji Lukšić kao izvorni brački plemići obnašali su razne dužnosti u Velikom vijeću na otoku Braču. Godine 1422. navodi se kao komunalni sudac Frane pl. Lukšić. Iz doba te mletačke vladavine 1732. godine zabilježen je sudac u Sutivanu Ivan Lukšić pok. Frane, kao sudac također u Sutivanu 1750. godine spominje se Nikola Lukšić, a godine 1776. zapisan je kao notar dr. Ante Lukšić pok. Jure, koji je bio doktor obaju prava. Za vrijeme prve austrijske vlasti 1800. godine kao prisjednik-vijećnik bilježi se Ante Lukšić, a 1811. za vrijeme francuske vlasti navodi se kao notar Ante Lukšić pok. Ivana. Obitelj Lukšić rodbinski je bila povezana s mnogim plemićkim obiteljima na otoku Braču, kao što su: Grubšić, Zuanić, Soljančić, Ilić, Ivanović i Nonveiller.

Izvadak iz matične knjige krštenih, Ante sin Petra Lukšića 1747.

Grb obitelji zasad nije pronađen, jer su arhivalije bračkih plemića već dijelom bile uništene 1797. Građa je zbog nemara propadala i tijekom 19. stoljeća i zbog toga se većini bračkog plemstva ne znaju obiteljski grbovi.

Ako su brački prvaci poštovali odluku Senata iz 1657. godine, onda su vodili knjigu plemića gdje su svakako bili naslikani i grbovi plemića. Za sada nije poznato je li takva knjiga bila vođena na način ostalih dalmatinskih gradova te stoga pitanje obiteljskoga grba Lukšića ostaje otvorenim.