Obitelj Kačić - Bartulović

 

                                    Podrijetlo prezimena, rodonačelnik obitelji i podrijetlo plemstva

           

            Kačići od puno su vikova u Dalmaciji, kako se štije u  Luciju i u životu  svetoga Arnira. Bihu u vrime krala ugarski velici i puno mogući, a u nika vrimena namisto bana zapovidaše banovinam kakono bani, navlastito Juran, Nikola, Kajalisio, Koloman, Brekan, Saracen, Domaldo, Stanoje, Vukmir, Ivan i ostali mnogi koje ako želiš znati, štij Lucija i ostale pisaoce dalmatinske.

Niki od ovizi odoše u Ungariju na službu krala ungarski i imadoše bogatstva i gospdstva aliti    vladana velika za službu, virnost i viteštvo, koje činahu. Ma posli nikoliko vrimena zavadiše se ovi Kačići koji stahu u Ungariji s jednom visokom, mogućom i puno plemenitom kućom koja se Zagari zvaše, i dogodi se po nesrići da Kačići pobiše gospodu rečene kuće, koji događaj bi uzrok od niova bižanja iz Ungarije u Dalmaciju.

Kral ungarski, poznajući niova dostojanstva, dade jim kakoono knezovim Vranu u Kotaru, misto plemenito, ali nezdravo i to bi uzrok da se dile iz Vrane; jedan otiđe u Zadar, drugi u Šibenik, a dva u gorne Primorje, gdi uzidaše kašteo, koga zazvaše Gradac, a drugi na Trpnu više mora na glavici, koga se zidovi i sada gledaju cili.

Fra Andrija Kačić Miošić

Prezime KAČIĆ u prošlosti se pisalo na mnogo načina: de genere ili genus Chacittorum, Cacicii, Cacicli, Cazichi, Cazethi, Cazziki Cacici, Kazzeti, Chacichi, nobiles de ili generatione Cacich, pa i Kacich i Kadcich. Prezime potječe od „kača“ - zmija ili zmaj.

Prema nekim autorima pleme Kačića potječe iz Bosne. Prema Qualiteru (14.st.)   spominje  se „knez“ Jura Kačić kao predstavnik jednog od dvanaest plemena u navodno sklopljenom ugovoru s Kolomanom, nazvanom  i „Pacta conventa“ 1102. ( Prema novijim istraživanjima „Pacta konventa“ izmišljotina je hrvatskog plemstva iz 14. stoljeća jer se tako nastojalo pravno utemeljiti hrvatska prava nasuprot ugarskom posizanju.)

Povijesni dokumenti spominju čak tri plemenske skupine Kačića: zadarsku – lučka župa 1164., omiške knezove i  od njih vjerojatno nastalu skupinu u Makarskom primorju (nazivaju je i Krajina)

Dakle Jura je prvi zapisani Kačić, pa ga možemo smatrati rodonačelnikom svih Kačića. Budući da je on bio i knez plemena Kačića, znači da to plemstvo spada u rodovsko plemstvo ili  praplemstvo.

          Povijest roda

          Kačići – nasljedni knezovi u Omišu

       Stariji povjesničari držali su da je prvo naseljavanje plemena Kačića bilo u zadarsko zaleđe do rijeke Krke, a da  je kralj Petar Krešimir IV.  dio njih preselio između Cetine i Neretve, da bi i tamo učvrstili njegovu vlast. Kasnija istraživanja to nisu potvrdila, ali i dalje se misli da se pleme iz okolice Zadra raselilo od Gvozda do Neretve. 

Budući da su Kačići Bartulovići potekli od Kačića iz Omiša odnosno Makarskoga primorja, opisat ćemo samo tu plemensku skupinu.

Prvi je  spomen tih Kačića iz 1165., kada s ostalim dalmatinskim gradovima. priznaju vlast Bizanta. Prvi zabilježeni omiški knez jest Nikola 1167. (vjerojatno Kačić).  

Omiš i Makarsko primorje u  vrijeme ranoga srednjega vijeka pripadali su pod  Neretvansku kneževinu. U to vrijeme  bijahu to nemirni krajevi  zbog stalnih borbi između Ugarske i Mletaka, Ugarske i Bizantskog Carstva te između Bizanta i Mletaka. U tom vihoru zajedno s ostalim starosjediocima pleme KAČIĆA, koje je naslijedilo najviše osobina Ilira, počelo se baviti gusarenjem. Postali su strah i trepet ne samo okolnim otocima i gradovima na  dalmatinskom kopnu nego i žiteljima na području današnje Italije, jer su zalijetali do Apulije. Nije sigurno koliko su  oni doista bili takovi, a koliko su ih takvima nazivali protivnici.

Međutim sigurno je da je  na Sv. Vlaha 1190. ugovorio knez Brečko Kačić  mir s Dubrovnikom, tj. garantirao je Dubrovčanima sigurnost i povrat eventualno otete imovine.  Nešto kasnije 12. lipnja 1208.  sklopio je sličan mir omiški knez Sebena Kačić (comes Sebenna) s mletačkim duždom  Petrom Zianom. No kad je postao omiškim knezom Malduć Kačić, gusarenje se nastavilo, pa mu je ugarskohrvatski kralj Andrija prijetio da će ga kazniti.

Godine 1258. Bela IV. omiške knezove Osora i Radoša Kačića proglašava plemićima kraljevstva.

Vlast omiških knezova u to je doba vjerojatno obuhvaćala područje otoka Brača, Hvara i Visa, a možda i Korčule, a na kopnu primorska Poljica do Žrnovnice na sjeveru i Makarskoga primorja na jugu.

Iz tog razdoblja je i crkvica Sv. Petra na istoimenom poluotoku ispred Makarske, podignuta u čast Pietru Candianu, mletačkom duždu koji je tu poginuo, a pred njezinim „glavnim oltarom nekoć se nalazila nadgrobna ploča klesana u rustičnoj gotici s reljefom krilate zmije, znamenja Kačića posljednjih knezova Morjana“

Krajem 13. stoljeća ta lokalna nasljedna oligarhija nestaje i cijelo je područje pod Šubićima.

 

Kačići u Makarskom primorju

Od 1326. do 1439. priznaju Makarani vrhovništvo bosanskih kraljeva, a oni plemstvu sva prava, a zatim vlada ovim krajem Stjepan Vukčić Kosača.

Istovremeno se javlja ime Kačića u Makarskom primorju. Prvo zapisano ime jest Vrsaljko, zatim njegov sin Baran te unuci Vukašin, Vukić, Andrijaš i Baran.

Oni su između sebe podijelili Makarsko primorje: Vukašina je zapao istočni dio primorja i njegovo zaleđe - Brist, Lavčanj i Podjezerje; Vukića dio od Podace do Kotišine; Andrijaša Kotišina i Barana Makar.

U ime Makarana Grubiša  Kačić odlazi u Veneciju u srpnju 1452. da bi molio zaštitu. Mletačka vlast prihvaća zamolbu i oprašta sva nasilja i pljačke u prošlosti i potvrđuje sva stara prava, običaje i slobode, koje je to pleme imalo za drugih gospodara, a najviše za kraljeva bosanskih, prvenstveno pravo biranja kneza (comes, rector).

 Na žalost mletačka vlast trajala je samo do 1498., kad je Makarsko primorje došlo pod tursku vlast.

Makarski knez Juraj Marković Kačić   u drugoj polovici 15. stoljeća vještim diplomatskim manevriranjem balansira između Venecije i Osmanlija koji su zauzeli cijelo zaleđe - Bosnu i Hercegovinu.

Nije nevažno zapisati da je splitski plemić Dmine Papalić na njegovu dvoru u Makarskoj pronašao znameniti „Ljetopis popa Dukljanina“.

Kad su Osmanlije osvojili Makarsko primorje, ostavili su i dalje lokalnu vlast pa je Juraj i dalje vladao. Osmanlijski zulum trajao je do 13. siječnja 1684. kad je ovaj kraj opet  pod Venecijom do njezine propasti 1797. Zatim je kratko pod Austrijom do 1805. kad Napoleon osvaja cijelu Hrvatsku južnood Save, ali za kratko do 1813., kada je ponovno zavladala Austrija do 1918.

           

Podjela porodica Kačića

Budući da je porodica s vremenom postala  vrlo brojna, pa se više istim prezimenom nisu mogli raspoznati pojedine su grane preuzele po hrvatskom običaju ime svoga starješine te se po Kačiću Miji prozvaše se Kačići Miošići, po Andrijašu Kačić Andrijašević, po Žarku Kačić Žarković, po Petku-Peki Kačić Petković-Peko, po Bartulu Kačić Bartulović, po Stipi Kačić Stipići, po Bariši Kačić Barišić  i sl.

 

   Grana Kačić Bartulović

 Grana Kačića Bartulovića podrijetlom je iz Brista, kako to piše fra Andrija

Kačić Miošić, a kasnije ih nalazimo i u Gradcu. Rodonačelnik je „Novak aliti Bartuo“ sin kneza Radonje, a unuk kneza Vukašina, kako je to zabilježeno u stablu Kačića.  To stablo dao je 1751.  ovjeriti fra Andrija Kačić Miošić u Mlecima, te se «Czablo Kacichia»  nalazi u arhivu u Veneciji.

U rodoslovlju Kačića (Albero Cacich) koje je prikazano 11. studenog. 1741. u makarskoj kancelariji i za koje se tvrdi da je «Arbore Autentico», osnivač Kačića Bartulovića zabilježen je samo kao Bartolo, njegov je sin Sladoje, a unuk Marijan.

Fra Andrija Kačić Miošić  tvrdi da je od »Marijana Stipan», koji su se  prije nazvali Kačići Sladojevići.

Potpisnik predstavke primorskih knezova knez Ivan Bartulović  bio je  1646. odnosno 1647. nastanjen  u Lapčanju (Gradac). On je jedan od vođa koji su priveli Makarsko primorje pod okrilje mletačkoga dužda. Vjerojatno je nakon povratka Osmanlija obitelj pobjegla na Hvar u Sućuraj

 

Potvrda plemstva Venecije

 Kada je mletačka vlast 21. srpnja 1710. priznala plemstvo potomcima ovih knezova koji su Makarsko primorje prve godine Kandijskoga rata (1645.-1669.) ponovno na kratko priveli pod njezinu vlast, u potpisu  stoji «... delle Famiglie  , antiche nobili di Macarsca», a nalaze se zabilježeni izričito «Didcendeti del Co(nte) Zuanne  Bartulovich»

Međutim, Kačići Bartulovići u  Sućurju  priznati su i prije toga plemićima.

Tako je opći providur u Zadru Zorzi Morisini terminacijom od 9. svibnja 1672.  u trajnu investituru udijelio  zaslužnim

«contima i plemićima Stjepanu, kapetanu Jurju i Mati, braći Kačić sinovima pok. conte kapetana Ivana koji su se  sklonili na Sućuraj, zemlje u trima valama: Casglia, Cozia i Scozagne s obvezom podmirivanja državne desetine u žitaricama i u moštu općinskoj komuni u svrhu priznavanja državnog vlasničkog prava».

I u 18. stoljeću Kačići Bartulovići iz Sućurja daju potvrditi svoje plemstvo. Odlukom Vijeća umoljenih u Veneciji od 26. rujna 1737. udovoljava se molbi Ante i braće conte Bartulović iz Hvara, koji su zakoniti potomci conte  Bartola Kačić «della Primoria di Craina», te im se potvrđuju za njih i potomke naslovi plemstva i prerogativi plemićkoga staleža. Nažalost iako brojnim porodičnim vezama vezani s hvarskim plemstvom, nikad nisu bili primljeni u Hvarsko plemićko vijeće.

 

       Rodoslovno stablo

 Fra Andrija Kačić Miošić tiska «Razgovor ugodni naroda slovinskog» u Mlecima 1756. Na temelju osobne spoznaje o Kačićima, zabilježene na stablu ovjerenom u Mlecima 1751., po svoj prilici sam je precrtao rodoslovno stablo, a oblikovao ga je firentinac Filippo Naldi.

Osim toga stabla postoji u Državnom arhivu u Veneciji drugo, znatno opširnije i iscrpnije «Czablo Kacichia», koje je prema ranijem podlošku s dopunama složio 1767. Filippo Naldi, a ovjerio godine 1762. makarski vicekancelar Matej Valeri uz supotpis kancelara Lorenca Geričića. Izvornik je u posjedu  Erne Kačić Bartulović u Dubrovniku, a kopija kod autora.

Tekst sa  «Czablo Kacichia»:

«Ova kopija rodoslovnog stabla Kačića formirana je na broj 277 imena od kojih ovih pet A, B, C, D I E. 1774. imaju datume i slažu se sa drugom sličnom kopijom uloženom u aktu naznačenom 3. listopada 1774. u knjizi  „Libro Aureo dei veri Titolati“ Fascikl (Filca)  Q VI. Magistrata   nad feudima Venecije koji  se  i sada tamo čuva i daje gospodi Ernestu i Cristoforu braći Kačić Bartulović prema zahtjevu ovoj upravi» - (Arhiva 14. 07. 1911. Arhivo di Stato Venezia, Direzine del Arhivo di Stato in Venezia N 782/96 SG III.).

Rodoslovno stablo primorskih Kačića seže u 14. stoljeće. Počinje s praocem conte Versaiko Cacich, koji je od sina Barana imao četiri unuka: Vukašina, Vukića, Andrijaša i Barana, a od kojih su potekli svi Kačići u Primorju, kako je već navedeno.

slika3
„Czablo Kacichia“ (1762.) kod Erne Kačić-Bartulović (Dubrovnik)

 

Rodoslovno stablo novovjekih Kačića Bartulovića

      Grbovi

 Budući su Kačići jedno od najbrojnijih i najstarijih plemićkih rodova, tijekom deset stoljeća  usavršavali su i modificirali svoje  grbove.

 slika4Najstariji grb

Pretpostavlja se da je najstariji heraldički znamen roda Kačića bio uklesan pred glavnim oltarom u crkvi Sv. Petra u Makarskoj: „tu se nekoć  nalazila nadgrobna ploča klesana u rustičnoj gotici s reljefom krilate zmije, znamenja Kačića posljednjih knezova Morjana“.  U četverokutnom štitu uspravljena krilata zmija. Životinja nije okrunjena i više je nalik zmiji nego zmaju. Grb potječe iz 14. ili 15. stoljeća.

slika10

 

 

 

 

                                                                              

                                                                                  Pečat omiškog kneza Nikole iz 1245.

          Najstariji heraldički znamen Kačića

 

 Pečat kneza Nikole Kačića

Sredinom 13. stoljeća nastao je jedan od najstarijih poznatih pečata na tlu Hrvatske. Pripadao je omiškom knezu Nikoli Kačiću. Pečat visi o pergamentnoj ispravi u Dubrovačkom povijesnom arhivu. U toj ispravi Omiš i grad Dubrovnik uređuju međusobne odnose 25. ožujka 1245. godine u prisutnosti Hodimira sina Nikole (Nicolaus filius Chodimiri comes Almisi) i njegovih stotinu ljudi navedenih poimenično. Iako su pečatni natpis, središnji motiv i dekoracija znatno oštećeni pomnijom analizom može se u cijelosti pročitati naziv, koji su skraćenicama glasi: S (igillum) NIC (olai) D (omi) NI ET COMITI (S), tj «pečat Nikole gospodara i kneza».

Središnji motiv omeđuju dva koncentrična kruga predočena nizovima bisera. Na pečatnoj slici prikazan je knez Nikola na konju okrenut s lijeva na desno. U desnoj ispruženoj ruci drži mač, a lijevom, savijenom u laktu, pridržava uzde. Na žalost, zbog prilične oštećenosti pečata nije moguća bilo kakva detaljnija analiza navedenih likova. Ipak, primjetna je neproporcionalnost i ukočenost forme, što je opće obilježje konjičkoga tipa pečata toga vremena. Naime, konj u pokretu kao središnji motiv pečatne slike javlja se u 11. stoljeću na pečatima zapadnoeuropskih i srednjoeuropskih visokih svjetovnih dostojanstvenika i tek od kraja 13. stoljeća usavršavanjem umijeća pečatorezanja izgubit će se nezgrapnost i statičnost.

Konjički tip pečata rabili su moćni velikaši (hercezi, knezovi, banovi, vojvode), koji su imali veliku samostalnost u svojoj državi kao Nikola, ili su u ime kralja samostalno vladali određenim područjem, ili su uživali veliki ugled na dvoru pa su dobili određenu oblast na upravljanje

  

  Biskupi roda Kačića

  Od plemena  Kačića  bilo je šest biskupa:

  Valentin, Saracen, fra Bartuo iz Brista, fra Petar iz Makarske, don Antun iz Makarske, nadbiskup splitski, i Pavao.

  • Valentin Kačić bio je  biskup (1320.-1365.) u Omišu

  •  fra Bartul  Žarković (Brist, 1572.-Sućuraj, 25. lipanj 1645.) bio je makarski biskup od 1615.-1645.

  •   fra Petar Kačić  (Makarska, oko 1600.-Jelsa, 1660.)  bio je makarski biskup a biskupovao  je od 1646. do 1660.

  • Antun Kadčić, nadbiskup splitski (1686.-1745.) vrativši se sa studija u Italiji postaje kanonik makarski, arhiđakon zadarski, 1722. Imenovan trogirskim biskupom od 1730. nadbiskup splitski. Za hrvatsko svećenstvo svojih biskupija sastavio je i izdao Boggoslovlje  dilloredno  (moralno bogoslovlje) 1729.

  • Pavao Kačić Miošić bio je biskup splitsko-makarski (1786.-1837.)